Što nam aktualni pregovori o Ukrajini otkrivaju o stvarnim ciljevima Washingtona, Moskve i Europe

Dok diplomati u Ženevi govore o "značajnom napretku" i "rafiniranom mirovnom okviru", rat na terenu se ponaša kao da je sve to daleka budućnost. Novi masivni napad ruskih dronova na Harkov, s poginulima u stambenim zgradama, podsjetnik je da se na ukrajinskom istoku i jugu i dalje vodi iscrpljujući rat. Istodobno, ukrajinski dronovi sve češće pogađaju ciljeve u dubini Rusije, pa je ovih dana i područje oko Moskve ostajalo bez struje dok su aerodromi privremeno zatvarani. To je nova faza rata: obje strane sada imaju kapacitete za nanošenje štete daleko iza crte bojišta. U takvom okruženju priča o "dogovoru pred vratima" zvuči i obećavajuće i duboko krhko.

U vojnom smislu, posljednji tjedni nisu donijeli veliki zaokret, ali su učvrstili trendove koji na Kijev djeluju vrlo neugodno. Ruske snage polako napreduju na više točaka, posebno u Zaporožju, gdje se govori o zauzimanju niza sela i pritisku prema Huljapolju, dok se u Donjeckoj oblasti nastavlja iscrpljujuća bitka s malim, ali realnim pomacima ruske vojske. Ukrajinci otvoreno govore o "teškoj situaciji" na pojedinim sektorima, a ruska taktika masovne artiljerije i "glide" bombi s distance iskorištava rupe u ukrajinskoj protuzračnoj obrani. Istovremeno, Moskva prihvaća visoke gubitke kao cijenu sporog, ali upornog guranja crte naprijed. Ovo stvara neugodan kontekst za pregovore: jedna strana može tvrditi da je "na terenu u usponu", druga da se od nje traži da pregovara iz sve slabije pozicije.

Na tom je terenu Washington prvo pokušao progurati mirovni plan od 28 točaka koji je, barem u prvoj verziji, izgledao kao dokument napisan u Moskvi, a pretipkan u Bijeloj kući. Predviđao je dodatne teritorijalne ustupke Rusiji, limitiranje ukrajinske vojske i formalno odricanje od NATO-a – ukratko, trajno smanjenje ukrajinske državnosti na nešto poput demilitarizirane tampon-zone. Nije slučajno da je Kremlj taj nacrt dočekao s opreznim, ali uglavnom pozitivnim signalima, dok je u Kijevu, ali i ključnim europskim prijestolnicama, ocijenjen kao de facto kapitulacija. Tek nakon otpora iz Europe i otvorenog nezadovoljstva u samoj Ukrajini, plan je u Ženevi skraćen na 19 točaka i očišćen od najeklatantnijih ruskih maksimalističkih zahtjeva. Sada se polazi od trenutne bojišnice kao početne linije razgovora, formalno se ne priznaje ni jedan teritorij osvojen silom i naglašava se ukrajinsko pravo da samostalno odlučuje o EU i NATO integracijama.