Bili su to usijani dani pokreta Occupy Wall Street. Ponekad se čini da je bilo prekjučer, ali ispada da je prošlo 15 godina. Od samog pokreta, dakako, nije ostalo ništa, ali ostale su neke slike. Jedna upečatljiva bila je ona na kojoj prosvjednici marširaju, a na balkonu ih s podsmijehom i šampanjcem u ruci gleda "1%".
Druga slika je možda trajnija jer je važnija. Na trgu u New Yorku pojavila se jedna ex-yu zvijezda, filozof koji uvijek ima nešto za reći, a prosvjednici, progresivci i mladi utopisti uvijek ga vole čuti, naročito vidjeti na svojoj strani. Ne bi bilo fer tvrditi da će uvijek reći sve kako spada, zna Slavoj i zastraniti kad i njega samog ponese entuzijazam zapadno-progresivnog tipa pa počne viđati režime tamo gdje jesu, a prekoračiti one gdje također jesu. Ali nije to toliki grijeh, to je ulaznica za kvalitetne i potencijalno inteligentne auditorije. No, tog dana rekao je nešto toliko pronicljivo da bi bila prava šteta ako je to bio tek usputni komentar pred okupljenima. Jer to je čista esencija. Rekao je, otprilike, ovako: "To što ste danas ovdje, to je krasno. Ali... morate se pitati što će biti nakon. Gdje sve ovo vodi nakon?" Momci i cure New Yorka pozorno su ga slušali, možda malo u neugodnoj tišini. Zamislili su se... Da, što nakon?
I dobronamjerna opaska je apsolutno univerzalna. Što nakon ičega što ide prema nečem dobrom? Malo nam se zamaha u cijelom životu uopće dogodi da bismo ih potratili. Teško je reći što je gorče. Životarenje u letargiji ili zamah kojem je otpala oštrica.
A bilo je tih dana sjajnih ideja. Mladi imaju izuzetnu sposobnost da brzo prekopaju i iskopaju ideje koje su dobre, koje su istinski revolucionarne. Po njima se zatim baca okrutna obmana, briše im se "R", kao da je revolucija sinonim za razbijeni izlog i kapuljaču. To su auspusi frustracije, iako je i frustracija stvarna, samim time i auspuh. Ali revolucija, odnosno revolucionarne ideje kojih se mladi brzo dokopaju, nisu razbijačke, odnosno jesu, ali na jedan temeljitiji i opasniji način od krša i loma.
Brzo do njih dopre da je demokracija kakvu imamo i živimo opća farsa koja služi kako bi elita uvijek bila elita, a potlačeni uvijek potlačeni. Postoji, dakako, bezbroj malih i većih načina da se iluziju obuče u stvarnost. Eto, imamo dobar komad potlačenih koji za sebe neće reći da jesu. Rade, putuju, povremeno i nešto fino jedu, auto na struju ih vozi kroz grad. Američki san, zar ne? Naizgled, ali san puca na prvoj okuci kad se izgubi posao ili zdravlje, ili se udari u nekakav neočekivano velik izdatak i sl. Drugim riječima, sirovo i meko izdanje potlačenosti jako su blizu jedno drugome.
Jasno, što je potlačeni stariji, to je i više naviknut da bude grubo izrabljivano ili tetošeno roblje, pa se toj svojoj stvarnosti prepusti i više-manje mirno čeka kraj, osim ako je baš gladan i vidi puno gladnih oko sebe, ali to suvremeni sistem ima riješeno tako da su to samo "priče iz davnine", barem u okvirima tzv. Zapada. No, mozak mladog čovjeka razmišlja drugačije. Još se buni protiv konačnosti i mašta o tome kako bi je bilo preokrenuti. Kratak je to period, možda svega par godina nakon ispada iz adolescencije i prije nego ga sistem poklopi s cijelim nizom pravilnika, od društvenih normi do egzistencijalnih potreba.
U tom periodu je najopasniji. Jer još je živ. I razmišlja trezveno, ne da se poklopiti pesimizmom već poklopljenih. Mašta, primjerice, o direktnoj demokraciji kao protuotrovu za ovo što se naziva demokracijom. Odluka, direktna, sad, u interesu ljudi, skupine, naroda. U trenutku najkraćeg trajanja sjevnut će mu ideja da nije sam, da je pred njim i oko njega mnogo ljudi, i da se u osnovi interesi većine preklapaju, a sićušna manjina je izrod koji odbija nestati nakon svih nestalih sistema (monarhije, feudalizmi...).
I odjednom mu sve to izgleda apsurdno. Ako je nas toliko, a njih toliko, izglasajmo da ih više nema. Da ne postoje, da se utope natrag u masi nad kojom su egzistirali. Dobar mladi čovjek tako razmišlja. Ne razmišlja kako nekome skinuti glavu, to je za njega barbarstvo prošlosti. Razmišlja kako elegantno provesti izjednačavanje koje bi, ako već nije "šturo sovjetski jednako" (ne mašta o tome, bez brige), bilo bar "fer". Bogati neka budu bogati, ali da se zna da granice postoje. A ako nakon dosegnute granice, eto, "više ne vide smisao", koga briga, nek se bave slikarstvom.
I više nije potreban vođa ako je ideja ta koja vodi. Plenum s plenumskim šefom je krnji plenum. Sve je jednostavno i sve se zna. Mjesto radnje, vrijeme radnje, odluke koje stupaju na snagu. Drugim riječima, mora se znati odgovor na ono Žižekovo "što nakon".
15 godina dođe i prođe, Amerika ponovno spava, jer nakon svakog buđenja ide jači sedativ u glavu. Kad generacija izgubi svoju revolucionarnu priliku, ona iduća dobit će razvodnjenu verziju. Progresivnog kandidata kojem će klicati, a koji će raditi unutar postojećih pravila i biti malo više čovjek od prethodnog. Ali progresivizam ne gradi katove, samo čisti njivu, nema ni kakvu-takvu kvalitetnu ogradu. Sav napredak može se maknuti sa stola kao višak papira. Jer put je i dalje slobodan. Prava bi revolucija taj put zatrla ili ga u najmanju ruku učinila maksimalno neprohodnim. Pa što ako se predstavnik 1% ili pak neka hulja više ne može dočepati nijednog glasačkog listića? Zar bi to bilo tako grozno?
Zašto demokraciju jednostavno ne smijeniti s demokracijom? Umjesto parlamentarnih izbora, direktna demokracija. Evo, živimo u doba umjetne inteligencije kojoj bubri sintetički mozak i još uvijek ga se svašta može priupitati. Nemojte ga samo pitati što se događa u Gazi, da se ne pregrije, ali da raspali koji milijun tokena na osmišljavanje transformacije s parlamentarne na direktnu demokraciju, zašto ne?
Šalu (je li šala?) na stranu, Amerika spava, ali, srećom, susjedstvo ne. Jedna nadstrešnica, puno mrtvih, velika promjena dvije godine kasnije. Mladi su ponovno u fokusu, studenti. Kao i njihovi američki kolege onda, i brojni drugi u trenucima jasnoće, brzo su iskopali direktnu demokraciju i stavili je u funkciju.
Naravno, svakako pomaže kad s druge strane imate korumpirani sistem koji je bahatost usvojio kao politički pravac. Dobro, treba biti posve iskren, pomaže i to kad bahata vlast koketira s "osovinom zla" pa je i sama na meti za rušenje. Malo do Bruxellesa, malo do Moskve, malo do Pekinga, malo do noge u stražnjicu, otprilike tako to ide. I nadajmo se sad, u znak solidarnosti sa Srbijom, da će otprilike na tome i ostati, da neće ovo ići prema nekom internom nasilnom sukobu, jer bi to bilo i katastrofalno i tužno i, vrlo vjerojatno, beznačajno.
Ali gdje je pobjednička direktna demokracija? Je li Srbija zaista spremna ispisati povijest? Dostaviti nam model koji ćemo kopirati? Je li ovo odgovor na Žižekovu dilemu? Jesu li ovo sve retorička pitanja prožeta mrvicom cinizma?
Gledali smo kako se ideja budi, a onda na vrhuncu kako pada u san. Teško je tvrditi bez dubokog poznavanja svih spomenutih imena, tako da uzmite ovo ipak kao "makrosagledavanje" s jedne distance i ne tolike upućenosti. Ali sama tvrdnja "odabrali smo odlične predstavnike društva" već je, nekako, gorka. Odlične po čemu? I predstavnike zbog čega? Da ih se ubaci natrag u sustav? Ali sustav je ta nezaštićena njiva po kojoj svašta hoda, u svakakvim kostimima. Zašto ga tako olako nahraniti, pa taman i s "dobrima"?
Jasno, ne treba se gurati tamo gdje nam nije mjesto, jer ako je poanta bila "šuti, sad ćemo u EU pa na hrvatski životni standard (ha!)", onda smo promašili i cijeli nogomet i cijeli fudbal. Ali ako je prilika bila (možda još i jest?) malo ozbiljnija, zašto loš poredak mijenjati s malo boljim? Napraviti od povijesnog trenutka inkrementalizam ima smisla kad bi se povijesni trenuci redali barem jednom godišnje.
Nekima u Hrvatskoj već polako ide na živce da se toliko prati situacija u Srbiji, ali ne bi trebalo. Ovo je izvrsna učionica, jedino što bi trebala biti dvosmjerna. Da Srbija uči i od Hrvatske. Jer nisu to dva daleka svijeta, nemojmo se lagati, ali su zbog nekog razloga ekstremno daleka iskustva. Jedna nadstrešnica padne i mobilizira bez prestanka, druga padne i nikog "direktno" ne ubije, ali poklopi cijelu Liku, pa nikom ništa. Jedan skup koji ni u jednoj izjavi nema snage reći tko je kriv. To su tektonske razlike za tako mali, nekoć čak zajednički prostor.
I Hrvati i Srbi moraju se pitati: "Kako to?" A reći, eto, da su jedni za akciju, a drugi za letargiju, nije nikakva analiza i nije točno. Možemo komotno staviti 16 nedužnih pod neku zagrebačku nadstrešnicu, recimo negdje na glavni autobusni kolodvor koji cijeli izgleda kao da će se svakog trena urušiti, i čekati žrtvu i revoluciju. Dočekali bismo samo prvo. Kako to? Zašto to?
Ne treba dalje gurati s ovime. Kome je jasno, jasno je, kome nije, i bolje da nije.
Vratimo se radije na kraju na direktnu demokraciju koja nam bježi. Je li već pobjegla predaleko? Njena ideja da će probrani i ugledni ostvariti njene revolucionarne predispozicije osuđena je na propast, da bismo to tvrdili, ne treba nam protok vremena, a ni previše mudrosti. Jasno je da mnogi u Srbiji ne razmišljaju danas o tome i da tretiraju direktnu demokraciju kao odskočnu prigodnu dasku prema nečem mirnijem, uglađenijem i boljem. Dobro, nakon dvije godine napetosti Srbija je zaslužila mirnije vode. Jedino što će morati pripaziti da im tu mirnu vodu netko ne privatizira, proda, zagadi i u nju ne zabije slamku podatkovnog centra, a da pritom bude "sve po zakonu". Ali dobro, ne treba biti ni defetist ni navijač, ti "povijesni trenuci" koji nam rijetko pređu preko puta ipak svrate, pa se valjda i vrate, možda ponekad dođu natrag na reviziju.
Komentari