"Aljaska 2" ne postoji — kako su Trumpova prevrtljivost, ruski maksimalizam i europske crvene linije ugušili šansu za mir

Perspektiva za okončanje rata u Europi nije dobra. To je do danas svima jasno - kao i činjenica da živimo na kontinentu gdje neke to veseli (!). Ono što nam daje povoda za ne baš dobre prognoze je odmak vremena s kojim dolazi potvrda - momentum iz Aljaske je potrošen. Ono što je sredinom kolovoza izgledalo kao mogući prodor – barem prekid vatre koji bi zaustavio krvoproliće – pretvorilo se u paralizu. Moskva danas tvrdi da su "pristaše rata do posljednjeg Ukrajinca" među europskim saveznicima ugušile svaki pokušaj (i pokušaj pokušaja) političkog rješenja. Washington priznaje da "dogovor ne postoji dok ne postoji", a Kijev i dalje ne pristaje na mir koji bi podrazumijevao odricanje od suvereniteta (izgubljenog teritorija). U tom trokutu nepovjerenja, Aljaska je ostala prije svega velika pozornica i mala diplomacija.

Iz ruske perspektive summit je bio PR trijumf, ali bez ikakvih ustupaka. Putin je dočekan na američkom tlu uz svečani protokol, a Kremlj je to predstavio kao kraj narativa o "izolaciji". Istodobno, stavovi Moskve oko Ukrajine ostali su nepromijenjeni: govor o "uzrocima sukoba" kao preduvjetu za mir – od demilitarizacije do blokade NATO puta – te inzistiranje da se ne prekida vatra dok se ne postigne cjelovit politički paket. Glasnogovornik Dmitrij Peskov poručuje da je Kremlj i dalje otvoren za dogovor i spreman ugostiti Trumpa u Moskvi, ali bez napuštanja vlastitih crvenih linija. U tom okviru, ruski dužnosnici prozivaju upravo europske prijestolnice i Kijev da su presjekli svaku šansu za kompromis .