Već danima se jedno ime ponavlja u kaotičnim komentarima Washingtona - iranski predsjednik parlamenta s kojim navodno "pregovaraju" i koji je, prema Trumpovim riječima, "razumni dio režima", dok u isto vrijeme i on i službeni Teheran odbacuju američke zahtjeve i tvrdnje da se vode bilo kakvi duboki pregovori (spominje se tek "razmjena poruka preko posrednika"). No, sama činjenica da je jedno ime stalno u fokusu vrijeme je da se i mi fokusiramo na njega.
Mohammad Bagher Ghalibaf pripada tvrdoj jezgri Islamske Republike, ali ne u karikaturalnom smislu političara koji samo izvikuje parole. On je čovjek sigurnosnog aparata s izraženim upravljačkim instinktom, bivši zapovjednik Revolucionarne garde, bivši šef policije, dugogodišnji gradonačelnik Teherana i predsjednik parlamenta od 2020. U sadašnjoj ratnoj i post-Hamnei fazi upravo ga ta kombinacija vojničke biografije, birokratskog iskustva i dugog preživljavanja u vrhu sustava čini važnim (možda zaista i ključnim). Washington ga zato pokušava vrbovati kao mogući kanal za dogovor, dok se iz same iranske perspektive on predstavlja kao kadar kontinuiteta i državne tvrdoće. Ipak, u ratnom kaosu kao da se nameću dva kontradiktorna narativa, koji je pravi?