Borba za Brahmaputru: U srazu Kine i Indije najviše stradava lokalno stanovništvo

Godinama se priča o vodenim ratovima, zamjeni nafte vodom kao resursom zbog kojih će dolaziti do sukoba i rasprava u svijetu. To vrijeme je zapravo već ovdje, iako ne u potpunosti u onoj slici kakvu imamo o vodenim ratovima. Najviše se bitaka vodi oko brana na velikim rijekama i jezerima čije su obale u nekoliko zemalja. Sasvim je sigurno da saga o etiopskoj brani na Nilu neće silaziti s političke scene Etiopije, Sudana i Egipta, kao i šire regije u skorijoj budućnosti. Ne samo da se ovdje doista radi o problemu nemara prema međunarodnoj karakteristici ove velike rijeke, nego je to i dobrodošla prilika da se srede razmirice i postigne koji poen u domaćoj politici ovih zemalja, odnosno da se prikaže briga za nacionalni interes pred svojim biračima ili narodom koji ima iluziju da bira ikoga u autoritarnim državama. Tako brane postaju simbolom nacionalnog jedinstva, mjesto okupljanja oko kojega nacionalne oligarhije grade svoj imidž, ne bi li tako zadobile koji trenutak predaha od cijelog niza oporbe, građanskih saveza i nenasilnih prosvjeda.

Podjednako države graditeljice brana na rijekama i jezerima učvršćuju svoj ugled u svojim zemljama, obećavajući trenutačan razvoj i zaposlenja u regijama gdje se brane rade. Kina u tome prednjači. Advance je već pisao (vidi: Reportaža iz sjevernog Tajlanda: Sukob održivosti i razvoja na rijeci Mekong
) o branama u južnoj kineskoj provinciji Yunnan koje narušavaju prirodni tok rijeke Mekong i time ugrožavaju način i izvor života na obalama Mekonga i njegovih pritoka u Mijanmaru, Tajlandu, Laosu i Kambodži. Utjecaj Kine u Yangonu, Vientianeu i Phnom Penhu zasad stišava lokalna nezadovoljstva, a u Laosu se grade i dodatne brane na Mekongu.