Ruska objava da je Pokrovsk u potpunosti osvojen označava završnicu jedne od najdužih i najkrvavijih bitaka na istočnom bojištu od početka rata u Ukrajini. Višemjesečna opsada, razaranje grada i intenzivne ulične borbe pretvorile su ovaj nekadašnji rudarski i logistički centar u ruševinu. Moskva ističe da je riječ o važnoj pobjedi i strateškoj točki za daljnje napredovanje, dok Kijev zasad izbjegava službeno priznati gubitak grada i naglašava da se na širem području "još vode borbe". Razlika u narativima odražava različite prioritete: za Rusiju, Pokrovsk je dokaz napretka na fronti, za Ukrajinu prije svega epizoda u iscrpljujućem ratu u kojem jedan grad, sam po sebi, ne odlučuje o ukupnom ishodu.
Bitka za Pokrovsk razvijala se postupno, od ukrajinskog gubitka Avdiivke u veljači 2024. i pomicanja ukrajinske linije obrane zapadnije, do ruskog napredovanja kroz niz manjih uporišta i sela. Kurahove, Novohrodivka, Selidove i druga naselja padala su jedno za drugim, dok su ruske snage nastojale zatvoriti obruč oko grada. Do početka 2025. Pokrovsk je bio gotovo potpuno okružen, s tek uskim koridorom sa zapada preko kojeg je ukrajinska vojska dovodila pojačanja i izvlačila ranjenike. Krajem ljeta i tijekom jeseni ruske postrojbe probile su se u rubne dijelove grada, a uslijedili su višemjesečni urbano-gerilski okršaji, s relativno malim dnevnim pomacima crte bojišnice i velikim gubicima na obje strane.
Taktički gledano, obje vojske posegnule su za metodama iscrpljivanja. Ruska strana oslanjala se na masivnu uporabu artiljerije, zračnih bombi i dronova, postupno svodeći grad na ruševinu prije ulaska pješaštva. Napredovanje je zbog toga bilo vrlo sporo – analize otvorenih izvora govore o stotinjak metara dnevno – ali uz sustavno razaranje svake nove ukrajinske linije obrane. U završnoj fazi operacije, ruske snage koncentrirale su značajan broj vojnika i specijalnih jurišnih skupina, s ciljem potpunog zatvaranja obruča i "čišćenja" preostalih džepova otpora u industrijskim i stambenim zonama.