Bagdad još jednom između stabilnosti i problema koji prijete sa sjevera, ali i juga

Novi irački premijer Adel Abdul Mahdi nedavno je podnio parlamentu ambiciozan projekt za razvoj i financijsko planiranje, ali njegovi će se prijedlozi suočiti s velikim izazovima - nedostatkom prihoda, širenjem financijske i administrativne korupcije, slabim upravnim sustavom i borbom unutar privatnog sektora. Abdul Mahdi, koji je došao na mjesto iračkog premijera 24. listopada, imao je važne gospodarske pozicije u prošlosti. On je bio irački ministar financija 2004. i ministar nafte 2014. U člancima koje je objavio u novinama Al-Adala, on se prikazuje kao ekonomist sposoban za rješavanje kriza u zemlji. Njegova premijerska platforma usredotočuje se na 15 točaka za poticanje investicijskog okruženja, pomoć tržišnom gospodarstvu, razvoj naftne industrije i pronalaženje međunarodnih izvora financiranja za podršku više od 100 nacionalnih razvojnih projekata.

Međutim, izazovi koji su na putu Abdul Mahdija su zastrašujući. Iračke državne institucije pate od neprestanog financijskog i administrativnog širenja korupcije, zbog čega je zemlja na 169. mjestu od 180 zemalja u indeksu percepcije korupcije Transparency Internationala. Štoviše, političke stranke kontroliraju neka ministarstva putem gospodarskih komisija koje su stvorili u nastojanju da sredstva usmjeravaju svojim strankama. Zatim postoje velike gospodarske nesuglasice između Bagdada i Kurdistanske regije. Proračun za 2019. ne uspijeva riješiti velike probleme Iraka, uključujući električnu energiju, poljoprivredu i druge velike gospodarske sektore. Neki kritičari kažu kako planovi Abdula Mahdija ne uzimaju u obzir ovaj nedostatak sredstava. Aspekti novog vladinog programa počeli su se pojavljivati i ne razlikuju se od onih ranijih vlada. Problem u Iraku leži u javnom sektoru, na koji otpada 90 posto naftnih prihoda u zemlji i stvara zapreke privatnom sektoru. Irak se treba riješiti nekih zaposlenika u javnom sektoru, jer nije razumno da država plaća više od 35 milijardi dolara godišnje za plaće zaposlenima s vrlo lošom produktivnošću.