Svijet je desetljećima gradio trgovinu kao da će svi prolazi zauvijek ostati otvoreni. Ta pretpostavka sada puca na više strana.
Svaka epoha ima vlastitu kartu svijeta, iako ljudi koji u njoj žive često vjeruju da je nepromjenjiva. Suez je ključna poveznica, Hormuz energetska kapija, Malački tjesnac ulaz u azijsku radionicu, a Arktik velika bijela praznina iznad svega važnog. Sad kad pak rat zatvori jedan prolaz, Huti ugroze drugi, sankcije podijele flote, a led se povuče ondje gdje stoljećima nije bilo mora za trgovinu, cijela karta svijeta odjednom izgleda privremeno.
Jedan kontejnerski brod koji iz kineskog Ningboa kreće prema britanskom Felixstoweu može izgledati gotovo beznačajno u usporedbi s tisućama plovila na starim pomorskim pravcima. Ali njegova ruta prolazi uz sjevernu obalu Rusije, kroz more koje je donedavno bilo sinonim za izolaciju, a samo putovanje traje približno upola kraće od plovidbe preko Sueza. U njegovom trupu možda nije budućnost svjetske trgovine, ali na njegovoj karti već se vidi strah od budućnosti kakvu je stari sustav proizveo.