Analiza: Zašto Iran nije uključen u dogovor oko sirijskog primirja

Nakon trilateralnog potpisivanja Moskovske deklaracije o suradnji Rusije, Irana i Turske za završetak rata u Siriji i političkog rješenja krize, bilo je logično da Iran bude također dio plana o prekidu vatre u Siriji. Međutim, samo su Moskva i Ankara ušli u taj dogovor. Moskovska deklaracija tjera Tursku da se odrekne svega što je ostvarila u Siriji od 2011., uključujući odbijanje Ankare da prihvati vladu Bašara al-Asada. Moskovska deklaracija je zapravo zapečatila propast sirijske politike predsjednika Erdogana. Stoga se postavlja pitanje zašto nema Irana u nedavnom dogovoru o prekidu vatre.

Regionalno rivalstvo postoji između Irana i Turske, iako ono nije toliko neprijateljski nastrojeno kao između Irana i Saudijske Arabije. Čini se da je to rivalstvo najslabija karika moskovske trojke. Ankara i Teheran stoje na suprotnim stranama po pitanjima Sirije i Iraka, te se sukobljavaju u svojim interesima ne samo na Bliskom istoku, već i na Kavkazu i u Srednjoj Aziji. Stoga je izostanak Irana u dogovoru oko Sirije vrlo značajan. Nekoliko sunitskih militantnih skupina potpisali su taj dogovor o prekidu vatre. Iran, koji podupire libanonski Hezbolah i druge šijitske skupine u Siriji, nije službeno pristupio dogovoru te stoga nije niti priznao sunitske militantne i njihov potpis na ugovor o prestanku vatre, što znači da bi tu moglo doći do pucanja dogovora. S druge strane, turska potraga za regionalnim vodstvom je u potpunosti skršena pristupanjem Rusiji. Turci su pogriješili odmah na početku jer su postavili odlazak Asada kao ideju vodilju svoje bliskoistočne politike, a potom su prihvatili jedan od najnerazumnijih pristupa gdje se turska vanjska politika istovremeno sukobljava s Asadom, Daešom i Kurdima. Kao rezultat svojih pogrešaka, Turska je danas slabija od Irana te projicira u turskoj javnosti lik Vladimira Putina kao dobrog susjeda i ide u korak s Rusijom. Iran je samouvjeren i povećava svoju moć i utjecaj u regiji.