Sirija je bila ruski pokušaj da svijetu pokaže da nije "samo regionalna sila", na kraju se ipak ispostavilo da je Obama bio u pravu i za to im nije kriv Assad

Pad Sirije mijenja toliko toga u kontekstu geopolitike, skoro da je okreće naglavačke od tektonskih promjena. Prije svega sudbina Sirije sad je novo pravilo po pitanju što se može dogoditi i kojom brzinom. U jednom trenutku Sirija je redefinirala geopolitiku na način da je poslužila kao potvrda da američki planovi ne moraju nužno proći. Sjećamo se onog Obaminog niza glede toga "tko mora otići". Djelovao je potpuno nadmoćno. Kad je rekao da Ben Ali "mora otići", otišao je. Kasnije je rekao to i za Hosnija Mubaraka, pa zatim Gaddafija. Egipatskog predsjednika srušila je ulica dok je libijskog pukovnika srušila američka i saveznička vojna intervencija. Zatim je rekao istu stvar i za Bashara al-Assada. "Assad mora otići" - poručio je Barack Obama što je, izuzev vrlo jasnih strateških interesa, svakako probudilo i određeni prkos u Rusiji koja se osjetila dovoljno snažnom da kaže "e neće".

Ta sama činjenica, da Sirija opstaje iako je određena za rušenje i prevrat, bila je dovoljno snažna da iz temelja mijenja geopolitičku analizu 21. stoljeća. To je bio trenutak u kojem je SAD shvatio da je Rusija (ponovno) postala prijetnja njihovim globalnim ambicijama. Rusija je htjela to postati, Putin je htio to postati. I postali su, godinama.