Analiza novog Egipta: Jaka država ili jaka vojska? Može li Kairo još jednom postati vodeći glas Bliskog istoka?

Tijekom posljednih šezdeset godina Egipat je, uz Saudijsku Arabiju, na različite načine bio glavna arapska sila. Katkad uz privolu drugih, a katkad uz nemoćno odbijanje, Egipat je preuzeo ulogu političkog i kulturnog vodstva arapskog svijeta. Uz ekonomsku moć susjeda preko puta Crvenog mora, glas Egipta bio je glas politike Arapa. Taj glas jenjava još od prosvjeda na trgu Tahrir koji su završili svrgavanjem dugogodišnjeg predsjednika Hosnija Mubaraka. Nakon kratkotrajne demokratizacije i izbora na kojima je premoćno pobijedilo Muslimansko bratstvo, daljnji prosvjedi doveli su ponovno vojnu vlast, te izbore na kojima je pobjedio sadašnji predsjednik Abdel Fatah al-Sisi. Iako je zemlja i dalje podijeljena na pobornike vojne sekularne vlasti, Muslimanskog bratstva, te nezadovoljne prosvjednike i jednih i drugih, Egipat pokušava ponovno postati ključnim glasom Bliskog istoka. No, da li je to moguće?

Egipat se nalazi na vrhuncu svog jednostoljetnog modernog razvoja. Nakon povlačenja britanske uprave, Egipat se razlomio u dvije najvažnije frakcije društva. Jednu je vodio Gamel Abdel Naser na krilima panarabizma i arapskog/islamskog socijalizma, dok je drugu predvodilo Muslimansko bratstvo, koje je zahtjevalo da se na načelima političkog islama stvori isprepletenost islama sa svim sastavnicama društva i države. Iako je Muslimansko bratstvo osnovao 1928. Hasan al-Bana, najpoznatiji ideolog pokreta bio je Sejed Kutb,koji je zajedno s Mevlanom Maududijem u Pakistanu i Ruholahom Homeinijem u Iranu trajno obilježio politički islam 20. i 21.stoljeća. Sva trojica stremili su podjednakoj ideji, ali su ipak imali svoje različitosti. Kutb je zahtjevao jasan odmak od postojećeg režima te time privukao mlade, i obrazovane i siromašne, ali je odbacio od sebe tradicionalnu ulemu i srednju klasu. Maududi se orijentirao na lagano preorijentiranje srednje klase, te je posljedično jedino Homeini uspio u svoje naumu, jer je oko sebe okupio široku koaliciju snaga od sekularnih komunista do liberalnih nacionalista i vjerskih krugova. Osim toga, Homeini je mogao stvarati islamsku republiku u jednoj državi jer se radi o nacionalno homogenom Iranu, dok je Egipat tek jedna od brojnih arapskih država. Kutb je nacionalizam smatrao najvećom prijetnjom svom naumu, jer su nacionalisti poput Nasera bili predvodnici inteligencije, vezani uz ideje nacije, partije, socijalizma. Stoga se Kutb obraćao mladim generacijama, onima koji su rođeni nakon osamostaljenja Egipta, te ih pokušao uvjeriti da su sve rasprave o ustavnom poretku, uređenju i nacionalnom ponosu znak predislamskog barbarstva (džahilija), te da je samo Kur'an ustav koji se treba pratiti. Kutb je uhapšen i obješen 1960., a njegovi nasljednici se nisu mogli pomiriti oko njegove glavne poruke, osim da je egipatska elita odbačena od muslimanskog društva (takfir). Muslimansko bratstvo je sve do danas naizmjenično zabranjivano ili mu se ograničavalo djelovanje, da bi uprava al-Sisija prozvala organizaciju terorističkom skupinom.