Analiza: može li Rusija odigrati ulogu mirotvorca između Turske i Sirije?

Doba imperija
Međusobni odnosi Turske i Rusije uvijek su pobuđivali veliku pozornost na zapadu, što i ne čudi s obzirom na povijesnu dimenziju njihovog međusobnog suprotstavljanja, kao i potencijalnog savezništva jedne ili druge sile sa zapadom. Strateško pozicioniranje Ruskog carstva prema Crnom moru te kasnije Bosporu i Dardanelima, te osmanska strategija okruživanja Crnog mora i njegovog pretvaranja u "Tursko jezero" bili su značajni faktori u stvaranju geografskih zona napetosti između spomenutih sila. Kad na to dodamo konfesionalnu različitost koja je tada bila goruće političko pitanje, te ekonomske interese spomenutih sila i njihovu različitu etničku konstituciju – dobivamo suprotstavljanje epskih razmjera. U opisanom periodu izravnog suprotstavljanja iznimka je tek kratkotrajno savezništvo od 1799.-1806. godine (1), koje su Turci oportunistički prekinuli prihvativši ponudu Napoleona da zarate s Rusima nakon velikog poraza rusko-austrijskih snaga kod Austerlitza.

Prijateljstvo dvaju revolucija
Prvi svjetski rat uništio je oba carstva, razotkrio svu zastarjelost njihovih političkih paradigmi i nesposobnost obje strane da pravovremeno i pravovaljano odgovore izazovu modernizacije. Na obje strane uslijedili su unutrašnji sukobi, ratovi za nezavisnost od zapadnih sila i revolucije. Od samog početka Turskog rata za nezavisnost u jeku Građanskog rata u Rusiji, godine 1919. dolazi do suradnje Kemalovih nacional-revolucionara i ruskih boljševika. Boljševici su kemalistima tada pružili važnu pomoć u naoružanju, obje strane su se složile da treba izbjeći međusobno sukobljavanje na Kavkazu (jer je to odgovaralo jedino anti-revolucionarnim snagama), a od 1920.-1922. došlo je do potpisivanja niza sporazuma kojima se uredilo mirno razgraničenje, međusobno priznanje, prijateljstvo i daljnja strateška suradnja. Boljševici su bili popustljivi prema Turcima, te su težili približiti ideale obje revolucije, a Republiku Tursku su vidjeli kao tampon-državu prema zoni imperijalističkog utjecaja. Oni gorljiviji su pak vidjeli Tursku kao državu koja će u budućnosti nužno prihvatiti socijalizam, što je ruska vojna komanda predlagala Kemalu Ataturku već pri njihovom prvom susretu. Ni turski revolucionari nisu zaostajali u tom pogledu. Tijekom rata za nezavisnost razvile su se dvije struje: struja "istočnog ideala" zagovarala je boljševičku Rusiju kao model novog revolucionarnog poretka i avangardu u borbi protiv zapadnog imperijalizma, dok je struja "zapadnog ideala" bila čvrsto vezana za mladotursku ideju ustavnog režima u suštini izgrađenog na zapadnim temeljima. Važno je za napomenuti da struju "istočnog ideala" nisu činili turski komunisti, već turski patrioti i reformisti mladoturske ideje koju su htjeli prilagoditi novonastaloj situaciji. Kako to obično biva, na kraju je pobijedila sinteza istočnog i zapadnog idela, a prijateljstvo i suradnja dvaju revolucija se nastavlja potpisivanjem pakta o nenapadanju koji je bio na snazi sve do 1935. godine. (2) (3) Iz ovih povijesnih prijateljskih odnosa izviru i današnji pozitivni stavovi nekih kemalističkih grupacija prema Rusiji.