Trumpove genocidne prijetnje i dalje su na stolu, samo se skrivaju iza jezika diplomacije. Iran ne smije smetnuti s uma što im se dogodilo već previše puta kad su povjerovali u pregovore.
Gledajući unatrag, teško je sjetiti se ijednog primjera prekida vatre ili bilo kojeg drugog pokušaja okončanja sukoba "dogovorom", a da je taj proces zaista išao glatko i prema planu. Puno češće ono što dobijemo u takvim situacijama jest žestok sukob oko interpretacija. Tko je pristao na što? Pod kojim uvjetima? Kako će to biti regulirano? To znaju biti mukotrpni i iscrpljujući procesi. Drugim riječima, prebacivanje iz zone izravnog vojnog sukoba u zonu diplomacije postaje sukob samo po sebi. Jasno, mnogi će se složiti da je bolje tisuću dana pregovarati nego jedan dan ratovati, ali ipak treba i diplomaciju uzeti kao opasnost jer način na koji se njome koristi lako može dovesti ne samo do nastavka rata, već i do njegove eskalacije, kao i do "preokrenutog" rata.
Dakako, uzimamo rat protiv Irana kao ogledni primjer. Nema sumnje da je Irancima laknulo što su napadi prestali (ili bi barem trebali prestati), ali nipošto ne mogu živjeti u uvjerenju da je ovo što im se dogodilo "završeno". Sve one šokantno genocidne prijetnje koje je Trump iznosio svega par sati prije pristanka na primirje i dalje su na stolu. Štoviše, s njima računa da će ući u ovaj proces i eventualno dobiti ono što je htio bez daljnje potrošnje resursa i dodatnih gubitaka. Drugim riječima, iako je gubio rat, SAD ga sada želi dobiti, barem djelomično, drugim metodama. Što se samih uvjeta tiče, Iranci će odmah znati do koje je mjere primirje potencijalna podvala po tome budu li se interpretacije uvjeta drastično razlikovale od onoga što su im eventualno obećali duet Kushner-Witkoff. Sama činjenica da SAD odmah ima potrebu naglasiti da je "pobijedio" već dovoljno govori o svemu što će uslijediti jer veće inverzije stvarnosti već dugo nismo vidjeli. Ne samo da SAD nije "pobijedio", već je izgubio po svim točkama koje si je prvotno postavio.