Analiza eskalacije ukrajinske situacije pred ključni kontakt Putina i Bidena: Zašto ignoriranje ruskih "crvenih linija" ovog puta vodi u rat u Europi

Ovog proljeća imali smo veliku napetost na rusko-ukrajinskoj granici i kad je ista jednog dana splasnula konstatirali smo kako smo upravo svjedočili krizi koja tek dolazi, ali u reprizi možda više neće biti prostora za de-eskalaciju. Podsjetimo, ovog proljeća iz Moskve su samo jednog jutra poručili kako su zadnjih dana odrađivali vojne vježbe te kako su one sad završene, a vojska se može početi povlačiti s prostora granice. U narednim danima Kijev - i njihovi partneri iz Washingtona - potvrdili su kako se ruska vojska počela povlačiti nakon više dana gomilanja. Rusija je tu krizu okončala na način da nisu ni priznali da je krize uopće bilo. Ali što se onda to dogodilo ovog proljeća? Bila je to, bez sumnje, ruska manifestacija snage. Pojavili su se na granici, u desecima tisuća, i poslali poruku da su u stanju djelovati ukoliko za to bude potrebe.

Bio je to početak ruskog crtanja tzv. "crvene linije". Ta linija je, iz ruske perspektive, vrlo jednostavna - Zapad i Rusija mogu se nastaviti dvojiti oko svega i svačega, mogu se međusobno "natjecati" tko će kome dostaviti energente, s kim će voditi ratove preko posrednika na Bliskom istoku, kako će se međusobno ideološki nadmetati u srazu liberalne demokracije i konzervativnog pristupa - sve to je otvoreno, linije nema, osim tamo gdje je ima, gdje je povučena, a to je Ukrajina. Rusija, konkretno njezin predsjednik Vladimir Putin, ovdje podvlači liniju: Ukrajina može surađivati sa Zapadom, može se i orijentirati ekonomski i kulturalno prema Zapadu; nije da je to adresirao, ali na kraju može i nadati se članstvu u Europskoj uniji, sve to može - ali postati dio NATO saveza ne može.