Analiza: Arapske vojske i njihovo uključenje u politiku i budućnost

Svjetski poredak nakon Drugog svjetskog rata vidio je nekoliko demokratizacijskih procesa. Prvi je uslijedio u južnoeuropskim državama koje su održale diktatorsku strukturu do više ili manje nenasilnog prijenosa vlasti (Španjolska, Grčka, Portugal). Drugi val zahvatio je vojne diktature Južne Amerike, a treći val se dogodio u zemljama bivšeg Varšavskog pakta. Događaji i pojmovi u tim europskim iskustvima preneseni su i na Bliski istok. Tako se niz prosvjeda protiv vlasti nazvao 'Arapskim proljećem', prema iproljećimai koja su započela u Pragu za vrijeme komunističke vlasti.

Brzina kojom su se zaredali događaji od Tunisa do Sirije bila je doista iznenađujuća. Poznata lica arapskih vlastodržaca odjednom su nestala s pozornice, ali možda najzanimljivije je bilo ponašanje oružanih snaga u tim državama. Sve do 2011. vojska se smatrala glavnim podupirateljem režima, te se očekivalo da će vojska izaći na ulice i spriječiti prosvjede. Desetljeća vojne diktature, vojni udari i ratovi od vojske su stvoriti silu održavanja statusa quo, a ne silu promjene. Međutim, to se nije dogodilo. U Tunisu je vojno vodstvo igralo ključnu ulogu u promjeni sustava. Egipatske su se snage uključile dva puta: prvo su omogućile, a potom zaustavile demokratski proces. Libijska se vojska jednostavno raspala. U Jemenu se vojska podijelila na dvije strane. Jedino je u Siriji vojska ostala odana vlastima, kao i u Bahreinu, iako ustanak u Bahreinu nije zapravo dio Arapskog proljeća.