Za Kinu je najkorisniji scenarij američko-iranske eskalacije duga, skupa i politički iscrpljujuća kriza koja veže Washington uz Bliski istok i troši mu stratešku koncentraciju. Upravo se tu vidi dublja ironija Trumpove vanjskopolitičke računice. Njegova administracija je još početkom 2025. jasno signalizirala da Europa mora preuzeti veći dio tereta oko Ukrajine, dok se SAD moraju usredotočiti na odvraćanje Kine u Indo-Pacifiku. Pentagon je u svibnju 2025. u okviru nove obrambene strategije jasno naveo "odvraćanje Kine" kao prioritet, a Hegseth je u veljači europskim saveznicima poručio da američka prisutnost na kontinentu ne može biti uzeta zdravo za gotovo. Drugim riječima, američki establišment je i pod Trumpom zadržao osnovnu geostratešku intuiciju da je Kina glavni suparnik, a ne Iran i ne Rusija.
To je zapravo osnovni Trumpov izborni program oko kojeg se složila cijela njegova republikanska baza, a vjerojatno i dio demokratskog establišmenta. Mnogima je bilo jasno da SAD jednostavno mora izaći iz ukrajinske priče ako želi ikad sustići Kinu, na bilo koji način, mada mnogi vjeruju da je već sad prekasno i da je američka uloga najveće globalne sile (u ekonomskom i drugim aspektima) već na zalazu.