Rečeno je da se moramo bojati uspona AfD-a, ali poziv na strah nije ni precizno ni iskreno definiran. Ima ga, ali ne nužno tamo gdje se pokazuje.
Njemački kancelar Friedrich Merz nakon izborne pobjede AfD-a u Saskoj-Anhaltu nije posegnuo samo za uobičajenim izrazima poput "radikalne desnice" i "prijetnje demokraciji". Optužio je stranku da zagovara politiku koja bi se mogla pretvoriti u etničko čišćenje. U Poljskoj se pak ponovno govori o povijesnom strahu od njemačkog nacionalizma, dok se diljem Europe uspon AfD-a gotovo automatski promatra kroz slike iz 1930-ih. Čim se njemačka desnica približi vlasti, za njom u prostoriju ulazi i Hitler.
AfD odgovara da je riječ o političkoj histeriji kojom poražene stranke pokušavaju sačuvati vlast. Između tih dviju tvrdnji nalazi se 177 stranica saveznog programa, još opširniji program AfD-a u Saskoj-Anhaltu te godine govora, knjiga i intervjua vodećih ljudi stranke. Kada se taj materijal pogleda usporedno, odgovor na pitanje o teritorijalnim ambicijama gotovo je iznenađujuće jasan. Odgovor na pitanje tko bi se u AfD-ovoj Njemačkoj smatrao Nijemcem već je sasvim druga priča. Danas ćemo se baviti tim pitanjima, ali i što konkretno uspon AfD-a znači za sve nas, u Europi izvan Njemačke.