41. godina Iranske revolucije i neposredni parlamentarni izbori gdje će izlaznost reći dosta toga o njoj

Islamska Republika Iran proslavila je 11. veljače 41. obljetnicu Islamske Revolucije. U velikoj demonstraciji naglasak je bio na žrtvi šehida Kasema Solejmanija, ali također i na pripremama za parlamentarne izbore u zemlji.

Uspjeh Islamske revolucije 1979. bio je šok za regiju Bliskog istoka, ali i za međunarodne političke odnose. Očekivalo se i predmnijevalo da će Islamska Republika pasti tijekom Iransko-iračkog rata, a potom da neće preživjeti karizmatičnu vladavinu prvog Vrhovnog vođe Ruholaha Musavija Homeinija. Međutim, Islamska Republika je prešla četrdeset godina svog postojanja. Mnogo upitnika se pojavljuje kako je moguće da takav jedinstveni politički sustav preživi, unatoč dugotrajnim sankcijama, gušenju oporbe, i kvazi-autorirarnoj vlasti, barem s obzirom kako zapadni svijet vidi današnji Iran. Razloga za to preživljavanje ima više, a ponajviše se temelje na snažnom izražavanju socijalne pravde, potpori naroda Irana revolucionarnim idejama (posebno u hladnoratovskom razdoblju), perzijskom nacionalizmu, te populizmu u kojemu se naznačava uloga naroda u očuvanju sustava. Tijekom vremena razvilo se nekoliko glavnih teorija uspjeha Revolucije i Islamske republike, a one su: teorija urote; modernizacijska teorija; ekonomska teorija; religijska teorija; teorija diktature; te teorija vjerskog vodstva. Pri tome se ne može zanemariti pristup razumijevanja uspjeha Islamske revolucije kao spoj više čimbenika, u kojemu su se spojili važnost kulturnih čimbenika, socioekonomskih čimbenika, psiholoških čimbenika, političkog pristupa revoluciji. Većina tih teorija pati od funkcionalističkog pristupa, kakav u teorijama revolucija primjerice predlažu Neil Smelser ili Chalmers Johnson, a koji pate od općenitog funkcionalističkog problema traženja ravnoteže i jasne uzročno-posljedične veze.