35 godina kurdistanskog ustanka: Nema kraja kurdsko-turskom sukobu

U ljeto 1984. godine prve bombe su potresle Tursku u borbi Kurda protiv Ankare. Trideset i pet godina kasnije, bombe i dalje tresu Tursku. Krajem srpnja ove godine u jugoistočnoj provinciji Hakkari ubijena je žena sa sinom starim jedanaest mjeseci. Dva dana kasnije, Kurdistanska radnička stranka (PKK) izdala je priopćenje kako skupina nikad nije ciljala civile te da je smrt majke i djeteta bila teška pogreška. Turski je bijes izrazio turski ministar unutarnjih poslova Suleyman Soylu koji je jasno na pogrebu ovih žrtava ukazao kako se ne treba samo kriviti PKK, već i Europu i Sjedinjene Države koji podupiru terorizam.

Iz turske perspektive, logično je odrediti ubojstvo dvoje civila u geopolitičkom smislu. Vlada ne čini razliku između PKK, koji djeluje unutar turskih granica i ima svoje glavne baze u planinama susjednog Iraka, i Narodne jedinice za zaštitu (YPG), povezane kurdske oružane skupine koja kontrolira velike teritorije sjeverne Sirije i brani je protiv, primjerice, Daeša. YPG je također glavna komponenta Sirijskih demokratskih snaga (SDF), najvažnijeg partnera Sjedinjenih Država u tekućoj borbi protiv ostataka Daeša u Siriji. Američko oružje opskrbljuje, trenira i pomaže (sa zračnim napadima) SDF, i tako, prema Turskoj, izravno podupire PKK. Ne samo da su PKK i YPG jedno te isto u turskim očima, ni PKK niti kurdski politički pokret ne mogu se razlikovati od drugih. Ovo objašnjava zašto je Turska toliko uperena protiv Europe. Desetljećima se kurdski politički pokret uspio organizirati u Europi. Iako su prepreke koje su nekoliko europskih vlada stavile na put pravnog djelovanja kurdskih skupina povećane posljednjih godina - na primjer zabrana zastavica PKK u Njemačkoj, opetovani upadi na političke skupove u Nizozemskoj i Njemačkoj, zaustavljanje kurdske satelitske televizije koja emitira iz Europe i manjak europskih licenci - to sve nije dovoljno za Tursku. Turska traži punu reakciju na pokret, koju Europa ne može sebi pruštiti.