Teško je reći što je 2025. godina koja upravo odlazi zapravo predstavljala. Preokret? Promjenu? Nazadak? Gledajući je u kompletu možda bi je se najbolje moglo opisati kao godinu neugodnog kontinuiteta i većeg intenziteta. Svi njeni ključni motivi već su viđeni, od Trumpa u Bijeloj kući, rata u Ukrajini, do cijelog niza eskalacija na Bliskom istoku. Na taj popis svakako spada i generalno stanje u Europi, političko i ekonomsko. Netko je nedavno dobro učio, secirajući upravo ekonomske trendove, da iduća velika kriza neće biti nikakav pojedinačni spektakularan čin, kao kolaps Lehman Brothersa 2008., već stalni niz sitnih degradacija koje neumoljivo mijenjaju cijelu sliku.
Nije to naročito optimističan stav s kojim ulazimo u 2026., ali nije ni da je bez argumenata. Pogledajmo prvo "najvećeg slona" u sobi, odnosno na kontinentu. Rat u Ukrajini naizgled pleše između dogovora o miru i nastavka općeg iscrpljivanja. To bi bio optimističan stav - jer pretpostavlja "opće iscrpljivanje", nešto na što smo se (kao) navikli. U stvarnosti je malo neugodnije. Zamislimo neke druge aktere u glavnim ulogama. Recimo da čitamo vijesti o tome kako se više desetaka vojnih dronova pokušalo probiti do Trumpove rezidencije Mar-a-Lago na Floridi. Ili pak do Fort de Bregancona, pitoresknog srednjovjekovnog zdanja na malom otočiću pred francuskom rivijerom gdje šefovi francuske države odmaraju još od 1968. Nije li to poprilično uznemirujuće? Da je na meti rezidencija šefa države koji pod svojim palcem uvijek može napipati okidače nuklearnih arsenala? Nije ni bitno što su dotični i njegova zemlja učinili da im se takvo što događa. Da čujemo takvu vijest u vakuumu ne bi nam bilo svejedno. Ako pak dan nakon posumnjamo da je cijeli taj incident bio izmišljen, to bi bilo još i neugodnije.