Frizeri, vodoinstalateri, kuhari - svi na meti robota: zašto je "nezamjenjiv rad" samo privremena iluzija

U javnim raspravama o umjetnoj inteligenciji već se godinama vrti ista slika. Računovođe, pravnici početnici, uredski službenici i slični poslovi stavljaju se u rizičnu zonu. Za njih se pretpostavlja da će ih zamijeniti algoritmi koji pišu, zbrajaju, provjeravaju i generiraju izvještaje. U međuvremenu su priče već postale konkretne (vidi: Projekt Zora i početak kraja bijelog ovratnika).

Istodobno se stvara osjećaj da postoji određeni limit, da postoje zanimanja, najčešće ona koja se tiču rada rukama, koja su "sigurna". Tu navodno spadaju obrtnici, vodoinstalateri, frizeri, postavljači pločica, kuhari, čistači. Ljudi često kažu da će "uvijek trebati netko tko zna držati alat u ruci" i da roboti nikada neće moći rješavati stvarne, fizičke probleme u nepredvidivom okruženju.

Takav pogled pruža psihološku utjehu, ali je zapravo, ako ozbiljno promatramo tehnološki napredak, samo iluzija. Ručni rad se doživljava kao nešto autentično i ukorijenjeno u stvarnosti. Stroj koji piše ili crta još nekako prolazi, ali stroj koji ulazi u kupaonicu, šiša dijete ili popravlja cijev mnogima zvuči kao prevelik skok.

No, tehnološki razvoj ne poznaje tu granicu. Umjetna inteligencija ne ostaje zatvorena u ekranu. Sve snažnije ulazi i u fizički svijet. Svaki zadatak koji ima prepoznatljiv obrazac, jasan cilj i mogućnost učenja na velikom broju primjera, s vremenom se otvara automatizaciji. U tom kontekstu, kako ćemo i vidjeti, ručni rad nije zaštićen statusom "stvarnog" rada nego više izgleda kao trenutno kašnjenje na putu promjene.