Države i kompanije utrkuju se da prve stignu do cilja. Što ako iza njega počinje svijet u kojem više nitko od nas ne odlučuje?
Mnoge rasprave o umjetnoj inteligenciji počivaju na prešutnoj pretpostavci: koliko god strojevi postali sposobni, ljudi će nekako ostati za upravljačem. Možda će trebati bolji zakoni, strože provjere ili drugačiji programerski pristup, ali kontrola će naposljetku biti naša. No, što ako je upravo ta pretpostavka najslabija točka cijelog pothvata? Što ako gradimo nešto čiju sigurnost obećavamo, a da ne znamo možemo li to obećanje uopće ispuniti?
To je pitanje u središtu razgovora Natea Hagensa s Romanom Yampolskiyjem, istraživačem koji je godinama pokušavao ustanoviti kako naprednu umjetnu inteligenciju učiniti sigurnom. Posebnu težinu razgovoru daje njegov opis vlastitog intelektualnog puta - trebalo mu je gotovo desetljeće istraživanja da počne sumnjati u ostvarivost cilja kojem je posvetio karijeru. Slušamo čovjeka koji objašnjava kako je postupno izgubio povjerenje u mogućnost rješavanja jednog od najvažnijih tehničkih, a možda i egzistencijalnih problema našeg vremena.