Iran ulazi u 20. stoljeće kao stara civilizacija u novom svijetu imperijalne ekonomije. Kadžarska dinastija vlada slabo i fragmentirano, a stvarna moć sve se više seli u ruke stranih sila koje dobivaju koncesije na carine, željeznice, rudnike i naftu. Tadašnja država djeluje kao prostor stalnog sraza između Rusije i Britanskog Carstva, s Teheranom koji pokušava sačuvati barem formalni suverenitet dok se ključne odluke donose u Sankt Peterburgu i Londonu. U toj kombinaciji starog dvora i novog imperijalnog kapitala počinje priča o zemlji koja će uskoro postati, i ostati, geopolitički epicentar. Dok nove demonstracije upravo potresaju Iran, a njegovi neprijatelji, u prvom redu SAD i Izrael, gledaju kako bi iskoristili krizu za moguću "smjenu režima", ovo je idealan trenutak da se vratimo malo unatrag i sagledamo Iran u širini.
Otkriće nafte početkom stoljeća pretvara Iran u strateški ulog koji nadilazi regionalne okvire. Koncesija koju je britanski poduzetnik William D’Arcy dobio početkom stoljeća otvara put nastanku Anglo–Persian Oil Company i čvrstom vezivanju iranskih polja za britansku ratnu i trgovačku flotu. Nafta postaje gorivo za imperij pa je svako pitanje cijene, poreza ili podjele dobiti ujedno i pitanje moći samog carstva. Iranska država od samog početka dobiva tek simbolično mjesto u ugovorima, dok se stvarni profit i kontrola koncentriraju u Londonu. Lokalno stanovništvo i radnici u rafinerijama Abadana iskustvo te "moderne" industrije doživljavaju kroz niske plaće, segregirane četvrti i osjećaj poniženja.
U takvom okviru pojavljuje se Reza Khan, odnosno budući Reza Šah, vojni časnik koji uz podršku dijela britanske strukture preuzima vlast i započinje program centralizacije. Njegova ambicija ide prema stvaranju snažne nacionalne države, s vojskom, sekularnim sudovima i birokracijom koja sluša centar. Istodobno, ključni ugovori o nafti ostaju čvrsto vezani uz britanske interese, a iranska vlast dobiva ograničeni manevarski prostor. Modernizacija se odvija u sjeni koncesija koje je potpisala slabija generacija vladara, pa se svaki pokušaj revizije sada direktno sudara s interesima velikih sila.
Ali zašto, pitate se, je Britanija uopće podržala Rezu? Britanska potpora proizašla je iz hladne imperijalne računice u trenutku kada je Iran nakon Prvog svjetskog rata bio politički rascjepkan, ekonomski iscrpljen i sigurnosno nefunkcionalan, a povlačenje carske Rusije ostavilo je vakuum koji je London smatrao opasnim po vlastite interese. Ključne britanske strukture na terenu, vojni i politički predstavnici, obavještajni krugovi i diplomatski aparat povezani sa zaštitom naftnih interesa Anglo-Persian Oil Company, procjenjivali su da je stabilna centralna vlast u Teheranu nužna za očuvanje opskrbe energijom i sigurnosti jugozapadnog Irana.