Iran ulazi u 20. stoljeće kao stara civilizacija u novom svijetu imperijalne ekonomije. Kadžarska dinastija vlada slabo i fragmentirano, a stvarna moć sve se više seli u ruke stranih sila koje dobivaju koncesije na carine, željeznice, rudnike i naftu. Tadašnja država djeluje kao prostor stalnog sraza između Rusije i Britanskog Carstva, s Teheranom koji pokušava sačuvati barem formalni suverenitet dok se ključne odluke donose u Sankt Peterburgu i Londonu. U toj kombinaciji starog dvora i novog imperijalnog kapitala počinje priča o zemlji koja će uskoro postati, i ostati, geopolitički epicentar. Dok nove demonstracije upravo potresaju Iran, a njegovi neprijatelji, u prvom redu SAD i Izrael, gledaju kako bi iskoristili krizu za moguću "smjenu režima", ovo je idealan trenutak da se vratimo malo unatrag i sagledamo Iran u širini.
Otkriće nafte početkom stoljeća pretvara Iran u strateški ulog koji nadilazi regionalne okvire. Koncesija koju je britanski poduzetnik William D’Arcy dobio početkom stoljeća otvara put nastanku Anglo–Persian Oil Company i čvrstom vezivanju iranskih polja za britansku ratnu i trgovačku flotu. Nafta postaje gorivo za imperij pa je svako pitanje cijene, poreza ili podjele dobiti ujedno i pitanje moći samog carstva. Iranska država od samog početka dobiva tek simbolično mjesto u ugovorima, dok se stvarni profit i kontrola koncentriraju u Londonu. Lokalno stanovništvo i radnici u rafinerijama Abadana iskustvo te "moderne" industrije doživljavaju kroz niske plaće, segregirane četvrti i osjećaj poniženja.