Ipak postojimo, unatoč astronomsko malim izgledima za to: "Čudo u Andama" u kontekstu priče o osjećanju radosti života

Tragedije su sastavni dio života na Zemlji, događaju se gotovo svakoga dana, no ponekad iste mogu puno reći i o samom životu, želji za životom, onoj univerzalnoj želji koja nadilazi druge i služi kao podsjetnik da je život mimo tragedije nešto što bi trebalo slaviti svakog dana. Nažalost, mnogi to zaboravljaju i pronalaze nesreću i nezadovoljstvo tamo gdje ih niti nema. Možda bi ipak za neke bilo korisno da se povremeno prisjete do kuda osobne tragedije mogu ići, u fizičkom i psihološkom smislu, a takva je i današnja priča.

Mnogima je to dobro poznata priča o kojoj su napisane knjige, snimljeni filmovi... riječ je o tzv. "Čudu u Andama", urugvajskom putničkom zrakoplovu koji je se 1972. srušio na ledenjak na udaljenom prostoru Anda. U zrakoplovu se nalazilo 45 osoba. 28 ih je preživjelo inicijalni pad zrakoplova. 72 dana preživjeli su na ledenjaku - od 13. listopada pa do 23. prosinca 1972., a tek nešto više od polovice, njih 16, uspjelo je dočekati pomoć. Bili su suočeni sa strašnim uvjetima, hladnoćom i glađu, a da bi preživjeli na kraju su se morali okrenuti i kanibalizmu.