Velika povijest Litve i Vilniusa (IV. dio): Zadnja pobuna i prvi domino, ponovno sloboda, ali uvijek u strahu

Njemačka okupacija Litve potrajat će od 22. lipnja 1941. do 28. siječnja 1945. Ti isti "Boljševici" koje su Litvanci toliko mrzili (sigurno ne bez razloga) sada se vraćaju nakon što su uz ogromne žrtve ipak slomili njemački nacistički stroj. Vraćaju se i, očekivano, na putu prema Berlinu ponovno će ugrabiti Litvu te je ponovno postaviti u sastav SSSR-a. Da, do onda će i Litvancima postati jasno da im Nijemci zapravo nikada nisu ni imali namjeru dati slobodu i neovisnost, da je to bila samo jeftina priča kojom su ih dobili na svoju stranu za borbu protiv Sovjeta.

Oni koji se pak bore protiv nacista i njihovih saveznika još od početka 1942. su poljska Domovinska vojska (Armia Krajowa). No, kada je sovjetska vojska bila već na rubu Litve, poljski borci su se (kao i u Varšavi) još jednom ponadali da bi mogli zajedno s Rusima dokrajčiti naciste - s tim ciljem bio je dogovoren sastanak s NKVD-om, a na sastanku su NKVD pohapsili vodstvo poljske Domovinske vojske (očito da im ne bi bili konkurencija).

Njemačka vojska u Vilniusu pala je u roku od tjedan dana kada je grad okružila Crvena armija (bitka za grad trajala je od 5. do 13. srpnja 1945. godine). Velik doprinos brzom porazu Nijemaca dao je ustanak poljske Domovinske vojske, veći nego će Sovjeti kasnije priznati.

Što je uslijedilo? Točno ono što se moglo i očekivati - sovjetizacija Litve, naročito Vilniusa. Ona totalitarna vladavina zbog koje su se Litvanci okrenuli Hitleru sada se vratila tamo gdje je i stala. Vilnius je preuređen još jednom - krenulo se s masovnom izgradnjom u "staljinističkom" stilu - brojne stambene betonske zgrade. Ulice su masovno mijenjale imena - "Lenjinova avenija", "Bulevar Crvene armije" itd. Kako to obično i biva, jedni spomenici su zamijenjeni s drugima.