U svijetu eskalirajućeg kaosa neke države bi mogle relativno dobro proći njegujući vlastitu nevažnost. To bi bila mudra i strateška odluka, ne samo slučajno održavanje vlastite manje vidljivosti na karti svijeta. Ali koliko god znali da je država tijelo ne sasvim ljudsko i ne sasvim anorgansko, ona često uspijeva bolovati od ega koji joj u pravilu ne bi smio stajati na putu, štoviše, ne bi ga po definiciji smjela niti imati. To nam samo pokazuje da država nije sasvim država, ne u onom vanljudskom elementu gdje samo nekakvim "mističnim" silama radi na svom opstanku (kao famozna "nevidljiva ruka" tržišta). Nju vode - ili kroz nju parazitiraju, ovisi kako se uzme - ljudi, a ljudi, u malim državama možda više nego velikim, ne boluju samo od ega i taštine nego i od ambicije koja je često u službi personalnog umjesto nacionalnog.
I to razara jednu lijepu ideju. Ideju da mala država može biti vrlo nezanimljiva u smislu bliskobudućih vojnih karti i strateškog žrtvovanja. Posebno je tragična činjenica da je ta nezanimljivost "darovana" sama od sebe, nema potrebe za stvaranjem takvog stanja, ne mora se nužno ni ustuknuti od nečega, nije nužno čak ni mačekovski sakriti se pod stol dok se veliki svađaju, dovoljno je samo, koliko god to nekog grozilo, gledati svoja dnevna posla.