Što je u zidu, doktore? Ući živ, izaći mrtav

Jedan mladi čovjek ušao je u državnu kliniku za psihijatriju u zagrebačkoj bolnici. Ušao je, kažu, u teškom stanju, izašao u neusporedivo težem. Vezan je i u procesu ubijen. Struka može beskonačno spominjati "propuste", isticati objektivne izazove posla u takvoj instituciji, ali za nas koji smo vidjeli snimke to je bilo nešto nalik smaknuću uz torturu. Istrebljenje života u najsirovijem izdanju.

Ali mi nismo navikli na nasilje koje se pretvara u egzekuciju. Navikli smo na naše svakodnevne iluzije gdje je takvo nasilje apstrakcija. A hodamo pored njega. Iza zida je. Visokog i neugodnog zida. Debelog i nelagodnog.

Ovdje je bila kamera, upaljena, sve je našlo put do javnosti. Ali što je sa sobama bez kamera? Što kad bismo bili muha na tom zidu? Kakve je sve grozote upio zid da kad smo mu blizu osjećamo jezu kako nam gmiže po rukama? Zašto po dolasku u bolnicu osjećamo često više straha nego spokoja da će nas tu netko popraviti, spasiti?

Zašto smo toliko iznenađeni kad nam priđe liječnik koji je ujedno i čovjek? Zašto okolo pričamo kako je to jedna divna osoba, a zapravo samo radi svoj posao. Ne pričamo o divnim prodavačicama na kiosku iako nas lijepo pozdrave, ponekad s nama popričaju i ljubazno nam daju po što smo došli.

Liječnička profesija, sve što je vezano uz skrb čovjeka, moralo bi po svojoj osnovi, svom zvanju, biti humanije od prosjeka. Zašto su onda ljudi iznimake? Zašto toliko sadizma, ponižavanja i neljudskosti koja kruži oko časnih iznimaka? "Posao je težak"? Ma nemojte, gospodine doktore, jeste li ikad postavljali asfalt za ljetnih mjeseci? Jeste li ikad radili lomeći si tijelo za tzv. "crkavicu" koja uništava duh i tijelo na mjesečnoj bazi? Ne, nije stvar u tome. Jer onda možda ni one iznimke ne bi postojale. Nešto drugo je tu.

Zid.

Zid je monstrum. Zid štiti i preoblikuje sve ono što je unutra. Dakako, zid nije samo od betona i čelika. Zid je i od politike, od namjerne degradacije. Zid je korumpirana duša koja tone sve dublje i širi se sve više. U zidu se rađa i najstrašnije novo normalno. U zidu je granica, između ljudskosti i sadizma. Kad uđete, na tuđem ste teritoriju. U minskom polju. U manjoj ili većoj mjeri došli ste moliti za život i - ako vam ga daju - nerijetko ćete biti kažnjeni zbog pojavljivanja.

Problem, dakako, nisu samo psihijatrijske institucije, iako one možda izazivaju najveću jezu jer u nama bude onaj duboki strah da će netko, svojom voljom, svako naše "doktore, vjerujte mi, dobro sam" čuti kao "e baš sad znam da nisi". Problem je svaki zid iza kojeg postajete nemoćni. Svaki zid iza kojeg tuđe ruke, tuđa odluka, tuđe raspoloženje tog dana ide direktno na vas.

Kamera je vidjela i sad okreće želuce kao što nijedna priča ne može. Ali priča je bezbroj. Znate li u kakvim uvjetima, primjerice, žene rađaju u ovoj zemlji? Koliko se tek u tim trenucima događa nasilja i nehumanosti. Nikad osoba ne može biti u delikatnijem i osjetljivijem stanju nego žena pred porod. Svaki trenutak je jedna vječnost, često i borba, nadljudsko izvlačenje snage, a svaka pogrešna riječ može biti devastirajuća. Unatoč tome žene se nerijetko tretira kao proizvod na tekućoj traci. Kad uđete u rađaonicu negdje je pokrenuta nevidljiva štoperica i skupo će vas koštati ako počne zvoniti nečujni alarm.

Zdravo dijete poništava svu patnju u trenutku. Evolucija se sama pobrinula za to. Svaka grubost postaje zaboravljena i potisnuta. Kamera nema. Ali muhe na zidu nagledale su se toliko toga.

Žena koja danas ulazi u rađaonu trebala bi, nije na odmet, sa sobom ponijeti isprintane dokumente Ujedinjenih naroda i EU-a o ginekološkom nasilju. U najmanju ruku da nauči sebe što se smije, a što ne raditi njenom tijelu bez njenog dopuštenja - i da pritom da do znanja da je s time upoznata onima koji će krenuti na nju.

Zidove bi sve trebalo porušiti, a one koji se iza njih skrivaju staviti na novi, posebno strog i transparentan režim. Zajedno s iznimkama iza tih zidova, jer oni, ako jesu ljudi, razumjet će i složiti se, taman ako i njima posao postane nešto teži i stresniji.

Na kraju imamo klasičnu dilemu. Je li za loš film kriva publika ili režiser? Tko hrani koga? Iza zidova je dresiran, politiziran, imuniziran i kultiviran kadar koji propada iz godine u godinu, gubi doticaj s ljudskošću. Nerijetko će nam mlada osoba na šalteru pomoći i izaći u susret, a starija nas tretirati kao psa koji je zalutao s kiše na njihov privatni tepih. Prečesto da bi bilo slučajno. Nešto se događa s protokom godina iza zida. Nešto kvari lice i osobu. Ali pacijent nerijetko ulazi kao pognuta žrtva, drhti mu glas pred ovim koji zna da mu u manjoj ili većoj mjeri ima život u rukama. Odnos odmah stvara nesrazmjer, kod sadista budi želju za sadizmom, makar i sitnim, makar za nepoštivanjem osobe koja je došla i kojoj je loše.

Pacijent se grči oko onog što je došao spasiti. Svoje zdravlje, možda svoj život. I pušta da se po njemu pljuje samo da bi izašao i, kao u Danteovom paklu, "ponovno ugledao zvijezde". I kad izađe, misli da se spasio. Nije se spasio. Izašao je tek nešto manje mrtav od ove tragične priče s Jankomira. Izašao je u poluživot gdje će njegova sudbina i dalje biti dirigirana iza zida. S njom će se morati prije ili kasnije ponovno sresti. Možda u zadnji sat, možda nakon njega kad mu obitelj oderu za pogreb.

Da ima ljudi koji ulaze u ovu profesiju kako bi pomogli, svakako ima, kad ih ne bi bilo svijet bi bio kudikamo okrutniji. No, ti ljudi sustavno završavaju u mlincu iza zida i tek kad prođu kroz mlinac, kad ih se rastavi i sastavi na drugoj strani, mogu se smatrati dijelom kolektiva. U tom procesu će naučiti koja pravila vrijede, a koja se zaobilaze. Naučit će kojem političkom režimu moraju robovati bespogovorno. Naučit će kako čuvati, skrivati, braniti jedni druge, a naročito svoje nadređene. Sve ostalo će naučiti u hodu. Da je čovjek resurs koji ulazi i izlazi. Da mu se može pomoći, ali i da ga se može eksploatirati. Naučit će prihvatiti darove, od pojedinca i od korporacija, naučit će "da se tako radi". Ali iza takvog zida vlaga se počinje uvlačiti u srce i dušu.

Nasilje dolazi u raznim oblicima. Gledali smo fizičko nasilje i brzu smrt. Gledali smo slučajno jer je tako ispalo. Toliko toga pak nikad nismo vidjeli i toliko toga je ostalo zabilježeno u zidu. Ne samo po bolnicama. Iza svakog zida gdje postajete nemoćni. U staračkim domovima događaju se tako grozne stvari da kad ih čujete vrlo lako vam sklizne bilo kakva vjera u čovjeka kao humano biće. I u tome, kao i u ovom slučaju s bolnicom, često sudjeluju i mladi ljudi. Ne trebaju im godine degradacije da nauče "kako sistem funkcionira". Nepisana pravila brzo dolaze do njih. Znaju što treba, što prolazi, i što moraju, a ne smiju reći (primjer iz staračkih domova: otimanje nekretnina starcima, skoro po proviziji i diktatu).

Institucije, postaje, stranačke središnjice, sudovi... Zidovi i zidovi. A u njima zagušljiv zrak izdaje čovjeka. I ostat će takvi. I postat će još gori. I bit će sve deblji.

Osim... ako ne pogledamo ravno u njih. Što je u zidu, doktore? Što me čeka u zidu i što ste vi sami vidjeli? Prvo recite što je dohvatilo vas, da ne bi i mene.

Dovraga sa zidovima. Mi smo ih za vas izgradili, ali ne da se izopačujete unutra. Morat ćemo na kraju revidirati vlasništvo nad njima. Da, mi smo vlasnici, ne vi. U našim ste zidovima, možda pod privremenom okupacijom, ali nećete nas vječno ni ponižavati ni ubijati. I vi ste u njima dio javne službe, javnosti na usluzi, jer ste nekoć davno rekli da to želite. Vratit ćemo se na tu zakletvu i ona će biti jedina vrijednost na snazi, od porte do podruma, sve do utrobe svake institucije.