Čini li vam se, naročito zadnjih dana, da pred sobom više ne gledamo tipičan red lopova i uobičajene korumpirane klase već nešto znatno primitivnije? A ono što posebno uznemiruje nije samo primitivizam već neugodna tolerancija istog.
Kako vam zvuči kakistokracija? Ako se prvi put susrećete s ovim terminom mogli biste pomisliti da je to neka izmišljena satira. Nije. Ako je kleptokracija vladavina lopova, a plutokracija vladavina bogatih, kakistokracija je tu negdje, ali ide dublje jer opisuje kriterij selekcije. Naime, ne govori samo što vladajući rade, nego zašto su baš oni tamo. Kakistokracija je vladavina najgorih (od grčkog kakistos – najgori). Klasičan termin, ali se nekako izgubio s vremenom. Vrijeme je, nažalost, da ga vratimo u široku upotrebu.
Ali što je to, zapravo? Nije to samo korupcija, niti dominacija kapitala, niti samo mreža rođaka i kumova. U suvremenoj upotrebi često implicira kombinaciju primitivizma, nekompetencije i cinizma. To je, stručno govoreći, sustav u kojem se na vrh ne penju najuspješniji, nego najneugodniji, najotporniji na sram, najvještiji u sitnoj osveti, najtalentiraniji u pretvaranju vlastite ružnoće u političku estetiku.
Ona je istovremeno poraz društva i pobjeda pojedinca. Ti ljudi su najgori po zajednicu, ali u svakom pogledu najbolji po sebe. Njihov uspjeh nije slučajan. Brzo uče gdje su rupe, tko je slab, tko je gladan, tko želi biti kupljen, a tko želi biti ponižen. Njihova inteligencija nije klasična, ali je operativna. To je sposobnost da se u jednoj rečenici istovremeno obeća i prijeti, da se moral zamijeni procedurom, da se država svede na inventar, a politički govor na ritam uvrede. I ono što je najvažnije, oni nisu ograničeni ideologijom. Mogu biti lijevo, desno, centar, "iznad podjela", "ni-ovo-ni-ono", mogu biti vjernici i ateisti, modernisti i tradicionalisti, europejci i suverenisti. Kakistokrat nema program, kakistokrat ima njušku za priliku. Program se posuđuje, krade, farba. Bitna je jedino tehnika opstanka.