Ako se politički centar u Europi uistinu uruši... Što onda? U kakvoj Europi ostajemo? S obzirom na tijek događanja, neke opće smjernice i, ako ćemo iskreno, ono što se priča među ljudima, takav scenarij je realan. Jasno, to se vjerojatno neće dogoditi u jednom dramatičnom trenutku nego kroz niz izbora i kriza koje se već odvijaju pred našim očima. U nizu država birači sve manje vjeruju strankama koje su desetljećima gradile "europski projekt" i jamčile stabilnost, a sve više su spremni riskirati s onima koji obećavaju radikalan zaokret (ova priča je djelomično inspirirana jučerašnjim izborima u Čileu, ali europska dimenzija je još kompleksnija, potencijalno i neugodnija). Današnja situacija još nije raspad, ali je dovoljno nestabilna da možemo ozbiljno zamišljati Europu sutrašnjice u kojoj centar više nema realnu većinu i u kojoj politički život određuju oni koji su donedavno bili na rubu.
U Francuskoj se to vidi gotovo karikaturalno. Predsjednik koji je došao kao utjelovljenje novog centra, s obećanjem da će razbiti staru podjelu ljevica-desnica, sada je zapetljan u trajnu parlamentarnu blokadu i povijesno niske rejtinge. Njegov odlazak vjerojatno će ostaviti politički krajolik u kojem su glavne figure nove snage žešće desnice, dok se tradicionalne stranke jedva prepoznaju. U Njemačkoj demokršćani i socijaldemokrati još uvijek formalno vladaju, ali uz jedva dovoljnu većinu i pod stalnim pritiskom s obje strane spektra. Alternativa za Njemačku bilježi najbolje rezultate u povijesti, dio sigurnosnog aparata je otvoreno smatra "prijetnjom demokraciji", a istodobno ona postaje normalizirana opcija za veliki dio birača. U Nizozemskoj centristi uspijevaju pobijediti radikalne populiste za jedan mandat, ali razlika je tanka i nitko više ne vjeruje da će se politika vratiti u staru ravnotežu. U Britaniji, nakon kratkog trijumfa lijevog centra, nova desna populistička formacija već prijeti da će razbiti i laburiste i konzervativce, dok se s lijevog ruba budi "ekološka ljevica" koja se pak otvoreno definira i kao populistička. U Italiji je centar već urušen, a na vlasti je tvrda desnica koja se, barem zasad, prilagodila realnosti Bruxellesa i tržišta, ali je trajno promijenila političku normalu. U Rumunjskoj je centristički kandidat tek tijesno uspio zaustaviti uspon desnice, što je više odgodilo nego otklonilo pitanje kamo zemlja ide. Zapravo Rumunjska je i idealan primjer za ovu priču jer pokazuje da centar negdje "opstaje", već sad, samo zahvaljujući vrlo sumnjivim operacijama. Naime, desničarskog favorita, Georgescua, je ustavni sud jednostavno diskvalificirao kad je ovaj počeo pričati protiv NATO-a i podržavanja rata u Ukrajini!