Analiza velikih umjetničkih djela: Edward Hopper i njegovi "Noćni jastrebovi" otuđenja

Još od industrijske revolucije čovjeku se dogodilo da je postao uvelike otuđen od prirode. Usavršavanjem strojeva postao je pak i sam samo produžetak tog stroja te ga mora i oponašati. Da bi opstao mora sam postajati sve savršeniji, precizniji, predaniji, baš poput stroja, u fizičkom i mentalnom smislu. Takva transformacija bila je bez sumnje veliki udarac za čovječanstvo, ali nije i posljednji.

Iduće veliko otuđenje koje je nastupilo je ono između čovjeka i čovjeka. Naposljetku, ostavši i bez prirode i bez ljudskog kontakta, čovjek ostaje posve sam i prisiljen je egzistirati u toj dubokoj emotivnoj usamljenosti. Ali gdje? Negdje na kraju svijetu? Ne, ironično, to mu se događa tamo gdje je najviše okružen drugim ljudima, u velikom gradu. Među stotinama, tisućama, ponekad i milijunima drugih ljudi opet je sam, ponekad i do boli sam.

Je li ovo neki uvod u marksističku teoriju o radničkoj izolaciji u modernom kapitalističkom društvu? Mogao bi biti, ali nije. Uvod je u nešto laganije... ili teže, ovisno o tome kako se gleda. Ovo je priča s kojom ćemo se približiti jednom umjetniku, jednom od svakako najvažnijih umjetnika prošlog stoljeća. Cijeli ovaj uvod može bit uvod u priču o američkom slikaru Edwardu Hopperu.

Rođen je 1882. u predgrađu New Yorka. Cijeli svoj život provest će u New Yorku. Kao dijete bio je dosta povučen u sebe. Umjesto druženja s drugom djecom preferirao je crtanje već u ranoj dobi. Bio je dosta visok, znatno viši od svojih vršnjaka, što je svakako pridonijelo njegovom osjećaju izoliranosti.