Uzvraćanje udarca, čak i u utrobi urbanog kaosa: Pokret i filozofija sporog življenja kao otpor kultu brzine koji nam je svima nametnut i zbog kojeg su nam svi dani isti

Godine 1986. u Rimu, u neposrednoj blizini poznatih Španjolskih stuba, otvorio se prvi McDonald's fast food u Italiji. Očekivano, kao i svugdje, pa čak i u bivšem SSSR-u, pojava McDonald'sa izazvala je veliki interes, skoro pa euforiju. Svijet je bio (a dobar dio još uvijek i jest) opčinjen američkom kaloričnom "brzom hranom - ali ne svi. Carlo Petrini, aktivist i gastronom, pokrenuo je prosvjed protiv dolaska američkog lanca brze prehrane u Rim. Petrini, inače nekoć član komunističke partije PdUP (Partija ujedinjenog proletarijata) te redovni autor kulinarskih tekstova u poznatim ljevičarskim listovima kao što su il manifesto (izlazi i danas) i (bivši) l'Unità, osnovao je Međunarodni pokret spore hrane.

Bio je to pokret, jasno, koji je zastupao sve obrnuto od "fast fooda". Promovirala se lokalna hrana, tradicionalni način kuhanja, uzgoj vlastite hrane, ali i više od toga, sam proces jedenja je nešto na što se posebno stavio naglasak. Zašto žuriti? Jelo je trenutak za opuštanje, kvalitetan razgovor s obitelji ili prijateljima. Nadalje, pokret zastupa da je kod proizvodnje hrane daleko važnija kvaliteta od kvantitete. Pokret je kasnije postao važan u smislu promoviranja zaštite lokalnih proizvođača od utjecaja globalizacije. Također se oštro osuđuje bacanje hrane kao i prekomjerna proizvodnja.