Indiferentan i hladan svemir čudnih eona: Kako je H.P. Lovecraft iz temelja izmijenio našu percepciju straha i sveo cijelo čovječanstvo na nebitnu pojavu, a razumu oteo samouvjerenost

Još od pamtivijeka ljude su privlačile mistične priče, nadnaravne pojave, i kroz stoljeća su se stvarali mitovi za kojima strast nije ništa manja ni danas. Ali i u toj domeni ponekad se dogodi nešto toliko unikatno i prodorno da je u stanju promijeniti našu cijelu percepciju onog što danas nazivamo znanstvenom fantastikom.

Ne tako davno, početkom 20. stoljeća, tipične horor priče bile su prožete likovima koje je njegovala duga povijest mitologije. Fikcija se uvelike svodila na vampire, duhove... Bili su to (i još uvijek jesu) kulturalni arhetipovi koji su stvarani kroz neku vrstu eksternaliziranog osjećaja krivnje koji pak proizlazi iz religijskog koncepta grijeha. No, sve te kreature ipak su bile stvorene oko čovjeka - ili posrnulog čovjeka. Ali čovjek je bio centar narativa i takav će ostati sve dok se na "sceni" nije pojavio jedan vrlo drugačiji autor, jedan čija mašta nije samo izlazila iz okvira, već je nadilazila i vrijeme i prostor - i to ne samo našeg shvaćanja već je aktivno stremila daljinama koje su kozmičkih proporcija.

Toliko toga što danas poistovjećujemo s modernim horor žanrom, od kultnog klasika kao što je "Alien" pa do avangardnog stila kakav je recimo film "Beyond the Black Rainbow" - i toliko toga između. Sve njih direktno je inspirirala jedna osoba: Howard Phillips Lovecraft.

Dramatično odrastanje i radoznalnost koja spašava

H.P. Lovecraft 1936. godine H. P. Lovecraft rođen je 20. kolovoza 1890. u gradu Providence, glavnom gradu američke savezne države Rhode Island. Gotovo cijeli život proveo je na prostoru Nove Engleske (američka regija koja obuhvaća 6 saveznih država: Maine, Vermont, New Hampshire, Massachusetts, Connecticut i Rhode Island), a život mu je bio... poprilično čudan (što se itekako osjeti u njegovom pisanju!).

Otac mu je 1893. završio u mentalnoj ustanovi. Obitelj je neko vrijeme nakon toga živjela dobro, dok se sav novac nije potrošio... Nakon toga Lovecraft živi s majkom u poprilično oskudnim uvjetima, sve dok i ona nije završila u mentalnoj ustanovi 1919. godine.

Ono što bi se danas opisalo kao stereotip mladića koji je povučen i živi "u svom svijetu", Lovecraft gotovo da je bio originalni predstavnik te skupine.

Bio je jedino dijete, a majka je bila vrlo brižna, vjerojatno i previše, kako će sam kasnije konstatirati. Bila je u stalnom strahu da bi mu se nešto moglo dogoditi, a uz to osjećala je duboku grižnju savjesti zbog onog što se dogodilo njegovom ocu.

Incijalno nakon očeve institucionalizacije živjeli su kod njezinih roditelja, a njen otac bio je imućan pošto se bavio biznisom. Djed Whipple postao je mladom Lovecraftu poput oca i poticao je kod njega ljubav prema književnosti. Već s tri godine Lovecraft je tečno čitao i pisao, a njih dvoje su razmjenjivali brojna pisma dok je Whipple bio na poslovnim putovanjima.

Lovecraftov djed, Whipple Van Buren Phillips Početkom 20. stoljeća nekoć vrlo uspješna poslovanja koja je vodio Whipple počela su sve slabije operirati. Novac je naglo nestajao. Obitelj koja je nekoć živjela velebno, sa slugama, odjednom se našla u velikim financijskim problemima, a Whipple je preminuo u 70. godini od srčanog udara.

Lovecraftova majka Susie više nije mogla uzdržavati život u velikoj kući pa se sa sinom preselila u mali stančić.

Lovecraft će kasnije u pismu iz 1934. reći da je ovo bio najteži period njegovog života te je razmišljao i o samoubojstvu. Spasila ga je vlastita radoznalost, kako sam kaže, želja da otkrije više o svijetu i kako isti funkcionira.

Zbog financijskih poteškoća i seljenja promijenio je više škola, što je predstavljalo dodatni emotivni stres za dječaka. U srednjoj školi je pak imao mali krug prijatelja s kojima je pronašao zajednički jezik. Bio je jako dobar učenik, naročito u kemiji i fizici, a uskoro ga je počela privlačiti i astronomija.

H.P. Lovecraft 1915. godine Već 1913. je pak počeo pisati eseje za tada popularne "pulp časopise" - bili su to jeftini časopisi s pričama iz znanstvene fantastike. Popularni su bili u prvoj polovici 20. stoljeća, a naziv dolazi od tzv. "pulp papira", odnosno jeftinog papira na kojima su se tiskali (za razliku od skupljih "sjajnih" časopisa).

Bilo je to jako zanimljiva scena u kojoj su se profilirali brojni do tad anonimni autori, a priče su modernije, drugačije, maštovitije... Ipak, sama tematika nije nužno bila mračna, više zabavna, pa se može reći da su brojni likovi, kao npr. Flash Gordon, u neku ruku izdanci tih "pulp" priča.

Lovecraft je tamo stasao, ali njegov stil bio je i drugačiji od drugačijih.

No, daleko od toga da je za života postao slavan pisac, upravo suprotno, jedva je spajao kraj s krajem. Ipak, uspio se odseliti u New York gdje se 1924. oženio sa Soniom Greene. Tamo je također upoznao skupinu autora koji su zajedno bili poznati pod nazivom "Lovecraftov krug", a oni su ga i predstavili izdavaču Weird Tales koji će biti esencijalan u nastavku njegove karijere. No, život u New Yorku iscrpio ga je i mentalno i financijski te se 1926. vraća u rodni Providence gdje će napisati svoja najvažnija djela kao što su "The Call of Cthulhu", "At the Mountains of Madness", "The Shadow over Innsmouth" ili pak "The Shadow Out of Time". Nažalost njegova karijera nije dugo trajala, preminuo je u 46. godini života od raka.

H.P. Lovecraft i Sonia Greene 1921. godine Ali zato je iza njega ostalo toliko materijala, tolike dubine i inspiracije, stvarajući i oblikujući moderni horor, strah...

Zašto je Lovecaft bio toliko jedinstven i zašto dan danas njegove priče izazivaju tako snažne emocije? Prije svega zato što su u suprotnosti s toliko toga što je došlo prije njega. Jasno, i Lovecraf se u svom stvaralaštu oslanja na mitove, sa starim legendama počinju priče, ali postaju nove, idu daleko dalje od onog što se nekoć uopće moglo zamisliti.

Njegov horor više nije fokusiran (samo) na čovjeka i njegove izvedenice. Lovecraftov horor je duboko egzistencijalne i kozmičke prirode. Kroz njegove priče provlači se misao da je cijelo čovječanstvo poprilično slučajna i zanemariva pojava u kontekstu kozmičke grandioznosti. Nije samo zanemariva, već je u neku ruku i smiješna sa svojim osjećajem da uživa nekakav specijalni status.

Najsnažniji strah je strah od nepoznatog

Esencija straha u svijetu Lovefractovih ideja nema veze s našim sitnim, svakodnevnim tragedijama, nema veze ni s onime što si ljudi međusobno rade, čak ni u instancama najveće okrutnosti, jer sve to je zanemarivo u usporedbi sa strahom od potpune indiferentnosti koju svemir osjeća prema nama i našem sitnom postojanju.

U njegovim pričama nema protagonista, barem ne u onom klasičnom smislu gdje bi isti mogao nadvladati nevolju ili kakvu pošast. Jer kako nadvladati nešto što je toliko veće i dalje od same naše spoznaje? Lovecraft pritom voli ići prema onom grandioznom strahu kojeg naš ljudski mozak jednostavno ne može ni koncipirati, a ako se slučajno nekim čudom s istim i susretne sudbina mu je predvidljiva - izgubit će razum od šoka spoznaje, odnosno tek sitnog djelića nemjerljivo velike spoznaje koja egzistira u bespućima svemira.

Iako se Lovecraft može smatrati "ocem kozmičkog horora", to nema puno veze s onim što nam je možda prva asocijacija. Da, kako smo i spomenuli, Lovecraft je svakako bio inspiracija za filmove poput serijala "Alien", ali njegove priče su puno drugačije. Tu nema negativaca koji bi mogli u konačnici biti poraženi uz neku ljudsku domišljatost ili kakvo moćno oružje. Umjesto toga borba je završena već prije nego li je počela. Ljudski rod je osuđen na poraz, a u međuvremenu ga spašava jedino puka sreća što se netko ili nešto iz kozmičkih dubina još nije fokusirao na naše potpuno uništenje.

Lovecraft pred velikim i mističnim silama stavlja čovjeka u sličan položaj koji ima mrav pred čovjekom - potpuno bespomoćan.

U jednom od poznatijih citata, H.P. Lovecraft pojašnjava tu atmosferu:

"Najstarija i najsnažnija emocija u čovjeka je strah, a najstariji i najsnažniji strah je strah od nepoznatog".

Napisao je za života stotinjak kratkih priča i novela, ali i velik broj pjesama, znanstvenih knjiga, filozofskih radova... Centralna tema njegovog opusa je svakako kozmicizam, odnosno književni pravac koji argumentira da je ljudski rod posve nebitna sila u kontekstu kozmosa. No, tu su i brojne druge teme, priče često stvarane na temelju mitova - iako i njih, u neku ruku, sve veže slična atmosfera.

Kozmicizam i nebitnost čovječanstva

Jedan od razloga zašto je Lovecrafta tako teško pretočiti u film (mnogi su pokušali adaptirati brojne njegove priče, s ne baš velikim uspjehom) je zato što atmosferu gradi riječima, s jako, jako puno riječi... Osim dugačkih rečenica, često koristi i arhaične engleske riječi. Nemali broj čitatelja će konstatirati da Lovecraft može biti zamoran, što nije daleko od istine, ali taj njegov prepoznatljivi stil može se smatrati svojevrsnim portalom u njegov svijet. Primjerice, Lovecraft neće jednostavno konstatirati da se lik našao na rubu nekog gradića i tamo ugledao "crnu crkvu". Iako bismo odmah mogli složiti viziju u glavi, on ide jako široko i opširno. Često je to interni monolog glavnog lika koji u detalje opisuje gdje se nalazi, što osjeća, što vidi, što sluti... Prazne kamene ulice, sunce na zalasku, osjećaj jeze, zaboravljenog i zabranjenog... Svi ti osjećaju zajedno moraju se stopiti u jednu cjelinu da bismo zaista doživjeli i osjetili taj trenutak.

Što se pak kozmicizma tiče, briljantan aspekt njegovog pristupa je u tome što kozmičke prijetnje jako rijetko prikazuje kao antagonističke. To bi zapravo bilo u koliziji s njegovom generalnom idejom! Ne, ta moćna bića iz svemirske dubine neće se manifestirati sa ciljem našeg uništenja, jer nam žele zlo (što je tema skoro svih sci-fi horora, naročito u filmu!) - jer čak i to dalo bi čovječanstvu na važnosti, da je postalo meta kakvih svemirskih bogova. Umjesto toga čovječanstvo je skoro pa slučajna žrtva, a velike sile i dalje su uvelike indiferentne prema našem postojanju!

Lovecraft je pritom otvoreno prigrlio beznačajnost - mehanički i hladni odnos svemira prema ljudskoj vrsti.

U tom procesu stvorio je cijelu novu mitologiju, kao što primjerice postoji mitologija iz Tolkienovih priča, no ova je daleko mračnija. Lovecrafovi demoni, bogovi i kozmičke pojave su apstraktna bića (i baš zato ih je teško prikazati na filmu!), a od fizičkih obilježja obično imaju mnogo očiju, krakove, spoj su kakvih reptila, hobotnica, uz dodatak nedefiniranog i nama nepoznatog. U toj mitologiji spominju se brojna fascinantna bića. Primjerice, Azathoth, kojeg se također naziva i "slijepim bogom idiotom", a u jednoj priči opisan je ovako:

"Izvan uređenog svemira je ta amorfna štetočina najdublje zbrke koja bogohuli i mjehuri u središtu svekolike beskonačnosti - bezgranični demonski sultan Azathoth, čije se ime nijedna usta ne usuđuju izgovoriti naglas, i koji gladno grize u nepojmljivim, neosvjetljenim odajama onkraj vremena i prostora usred prigušenog, izluđujućeg udaranja podlih bubnjeva i tankog monotonog cviljenja prokletih frula".

Azathoth - ilustracija (izvor: lovecraft.fandom.com)

Malo je reći da je Lovecraft apsolutni gospodar opisnih pridjeva.

Daleko najpoznatije biće koje je Lovecraft ikad osmislio je svakako Cthulhu - čak i njegove priče često se nazivaju "Cthulhu mitologijom". Što ili tko je Cthulhu? Cthulhu je "veliki starješina", biće koje izgleda kao antropomorfna hobotnica, a spava, više kao u smrti nego u snu, u potonulom gradu R'lyeh koji se nalazi ovdje, na dnu Tihog oceana. Cthulhu spava, već cijelu vječnost, a ako se jednom probudi to će biti naš sigurni kraj.

Poznati detalj iz njegovih priča je i misteriozna knjiga Nekronomikon. To je drevna knjiga tajanstvenog znanja i rituala, čije čitanje izaziva sigurnu ludost i smrt. U pričama se pojavljuje kao zapis zaboravljenih formula koje omogućuju kontakt s nekim od entiteta nadnaravne snage. Najpoznatiji vezani citat vezan uz Nekronomikon, ali i Cthulhua, svakako je ovaj:

"To nije mrtvo što može vječno ležati, a s čudnim eonima čak i smrt može umrijeti".

Cthulhu - ilustracija (lovecraft.fandom.com)

Što uopće to znači? Možda će svatko pronaći svoju interpretaciju... no Lovecraft ovdje zasigurno sugerira da nešto može biti starije i od života i smrti, da može izaći izvan dometa našeg shvaćanja, a "čudni eoni" svakako se nalaze i iza i ispred nas te sežu u beskonačnost koju mi nikad nećemo vidjeti, shvatiti, no na kratke trenutke možemo postati nje svjesni te već u idućem osjećamo do koje mjere je naš ljudski razum nedovoljan da bi se nosio s takvim magnitudama!

Lovecraft u širem kontekstu i kontroverzni stavovi

Naravno, u njegovim pričama mogli bismo pronaći i brojna upozorenja, pa čak i nagovještaje ljudskih tragedija. Očito je kako je znanost bila iznimno važna u formiranju njegovog izričaja dok su stari mitovi samo odskočna daska da krene s čovjeka do svemira. No, u tim pričama provlači se i strah od novih znanstvenih otkrića pa i ono gdje čovjek "nabasa na nešto veće od sebe" može se na razne načine interpretirati.

Lovecraft je preminuo dvije godine prije izbijanja Drugog svjetskog rata. Nije vidio najstrašniji pokolj u povijesti čovječanstva, nije vidio ni atomsku bombu i njene strašne razorne moći, ali kao da je nekako predvidio sve to.

Strah može biti onaj nemaštovito induciran u tako brojnih filmova, gdje je scena postavljena da vas iznenada nešto prepadne. U Lovecraftovim pričama nema toga, to nije ista vrsta straha. Ovo je puno više jeza koja je konstantna, to je osjećaj nemoći pred beskrajno većim silama od nas. Njegovo upozorenje svodi se na to da postoje opasna znanja, zabranjena znanja, kao i ne-ljudski utjecaji na čovječanstvo.

U političko-društvenom smislu H.P. Lovecraft bio je puno toga. Smatrao se konzervativcem i anglofilom. Podržavao je britansku monarhiju. Bio je ateist i to je otvoreno deklarirao. Kasnije, za vrijeme Velike depresije, prigrlio je socijalizam, ali se protivio marksističkoj ideji revolucije. U ranom periodu imao je i riječi podrške za Hitlera vjerujući da će on "sačuvati njemačku kulturu", no kasnije, radikalizacijom situacije u Njemačkoj, postao je kritičar. Najkontroverzniji pak aspekt njegove politike svakako su bili rasistički elementi, iako se to može više pripisati jednom uvjerenju u klasne podjele i elitizmu. Premda je za života korigirao neke svoje stavove, to je nešto što mu se i danas poprilično zamjera, a možda predstavlja i svojevrsnu kočnicu prema većem isticanju njegove književnosti, koje svakako zaslužuje.

Da, imao je neke kontroverzne stavove, između ostalog, oženio je Židovku rekavši u jednom pismu da se "dobro asimilirala". Njegova percepcija kulture, zapadnjačke kulture, svakako je bila isključiva, i očita je njegova paranoja da će je vanjski utjecaji "iskvariti". Iako to nije nikakvo opravdanje, valja podsjetiti da je H.P. Lovecraft bio proizvod svog vremena.

Kako istinski doživjeti H.P. Lovecrafa i ući u njegov svijet?

Što se pak njegove književnosti tiče, Lovecraft je jedinstveni fenomen koji je danas svakako slavan, ali možda ne baš dovoljno. Ući po prvi put u svijet H.P. Lovecrafta, baš njegov svijet, a ne izvedenice koje ga kasnije citiraju kao inspiraciju, svakako nije jednostavno. Morate se naoružati strpljenjem jer ti njegovi dugački odlomci imaju tendenciju ponekad iscpiti čitatelja... pogotovo ako niste navikli na takav stil. Prepustite se toj osebujnoj gradnji atmosfere, ne žurite.

Nadalje, veliko je pitanje na kojem jeziku čitati Lovecrafta? Mnogima će možda biti lakše na materinjem, ali pritom se gubi dosta čari izvornog jezika, pa makar on često bio i teško razumljiv zbog staroengleskih riječi. Za one koji bi htjeli doći do ove atmosfere mimo knjige izazov preporuke postaje još i veći.

Teško bih mogao preporučiti neki film koji je baš savršeno "uhvatio" tu atmosferu, iako je to osobno mišljenje. Mnogi vole navoditi "The Thing" iz 1982., "In the Mouth of Madness" iz 1994., ili pak "Color Out of Space" iz 2019. Iskreno, nisam neki obožavatelj spomenutih filmova. "The Thing" je dobro predstavio taj element izolacije i pronalaska skrivene prijetnje, ali se brzo pretvara u akciju sa zanimljivim specijalnim efektima, no ne i puno više od toga. "Color Out of Space" je pak, po meni, potvrda da se Lovecrafta ne može dobro ekranizirati.

Možda bih prije preporučio originalnog "Aliena" iz 1979. jer taj osjećaj izolacije u "mehaničkom" svemiru je izuzetno dobro prikazan.

Bezbroj video-igara je nastalo inspirirano Lovecraftom, ali izdvojit ću samo dvije. Prva je "Shadow of the Comet" iz 1993. Da, stara je, upravljanje je malo nezgrapno, grafika je... pa, bila je odlična za ono vrijeme, ali ljubitelji pixel-arta neće imati ništa protiv. Atmosfera je pak jako dobra. Druga je pak "Call of Cthulhu: Dark Corners of the Earth" iz 2005. - jako dobra priča inspirirana s nekoliko najpoznatijih djela iz Lovecraftovog kozmicističkog opusa.

Ako vam se ne da čitati, možda volite slušati? Na YouTube-u možete pronaći dosta audio-knjiga, i premda su čitatelji često amateri, konačan rezultat je nerijetko odličan. Preporučam recimo "The Haunter of the Dark" ili pak "Shadow Over Innsmouth" (u produkciji BBC-a).

Ukoliko pak želite dodatno "začiniti" atmosferu, možete probati ovako - ustanite rano, dok je vani još noć, i zaputite se u lutanje gradom koji spava, a kroz slušalice dopire audio verzija neke od njegovih priča. Ako su vani pritom magla, snijeg, a tek poneka slabo vidljiva lica se probijaju kroz noć - atmosfera će biti potpuna. Uz neophodan povremeni pogled prema gore, ravno u kozmički beskraj, dakako.

Ilustracija iz priče "The Haunter of the Dark"

Ako volite priče Edgara Allana Poea onda će vam se svakako svidjeti i Lovecraft koji je bez sumnje bio inspiriran velikim američkim pjesnikom iz prve polovice 19. stoljeća (koji je, baš kao i Lovecraft, umro vrlo mlad, u 40. godini života).

Suočavanje

S Lovecraftom ćete se neminovno sresti, i već jeste, kroz brojne moderne adaptacije i inspiracije, no vjerujem da u ovom slučaju vrijedi vratiti se na sam izvor, u te duge priče gdje se gube konci između stvarnosti i fikcije. Mnoge Lovecraftove priče imaju tu zanimljivu krivulju gdje priča počinje ne samo stvarno već i snažno utemeljena u faktima, znanstvenim činjenicama, razumu i racionalnom. Nerijetko je protagonist šampion svega toga. Nije netko tko bi vjerovao u praznovjerje, iznad je toga, on je moderan čovjek, oblikovan znanstvenom metodom, ljubitelj opipljive i fizičke prirode i njenih pojava. I baš takvog čovjeka Lovecraft voli "gurnuti preko ruba", sudariti svo njegovo praktično i materijalističko znanje s izazovom beskonačnih mogućnosti jeze i straha. Njega stavlja u položaj neminovne dekonstrukcije, gdje će u konačnici morati prihvatiti da njegov razum i znanje nemaju odgovore na sva pitanja, a neka pitanja toliko su strašna da mozak nije u stanju dugo se nositi s njima...

Lovecraft je izazov, ali to nisu priče koje "brzo isparavaju". Taj osjećaj hladnog i indiferentnog svemira koji nas okružuje ostat će s nama još dugo vremena, možda i zauvijek. Lovecraft je toliko vrelo kreativnosti i originalnosti da mu se vrijedi prepustiti, barem pokušati, jer zauzvrat se nudi nešto od iznimne vrijednosti - neki novi osjećaji.