O brodovima u plamenu na rubu zviježđa Orion i trenucima koji će biti izgubljeni u vremenu, kao suze na kiši... Priča o jednom od najdirljivijih monologa u povijesti kinematografije, ali i njegovoj relevantnosti

Znanstveno fantastični film Ridleya Scotta iz 1982., "Blade Runner", uspio je na toliko točaka. Imao je priču, atmosferu, glazbu (nezaboravni Vangelis), stil (sam film je bio i poprilična inspiracija za modu) i nezaboravni finale o kojem ćemo primarno govoriti danas.

Zanimljivo je spomenuti da je film i u vrijeme otvorenja poprilično podijelio kritičare i publiku. Mnogi su pohvalili vizualni aspekt, ali i tematsku kompleksnost filma, dok je najveća kritika bila usmjerena prema tvrdnji da je film spor i da mu "nedostaje akcije". Ukusi se razlikuju, ali spomenute kritike osobno percipiram kao dodatne vrline ovog filma!

Povrh toga ovo je film koji je popularizirao neo-noir žanr, ali i postavio temelje cyberpunku. Skoro pa svaka scena u filmu je idealan prikaz onog što bi cyberpunk po svojoj neslužbenoj definiciji morao biti - niski životi i visoka tehnologija u distopijskoj budućnosti!

Izuzetno je zanimljivo gledati, čak i promišljati o budućnosti koja je dvojaka, koja nas s jedne strane fascinira svojim tehnološkim napretkom, bilo da se radi o hologramima ili letećim automobilima, dok nas u isto vrijeme zastrašuje jer vidimo da se raspada, da se smisao već davno izgubio i da nema šanse za povratkom.

Film "Blade Runner" smješten je ravno u utrobu distopije, vječnu noć, karakteristike kriminalnog grada, ali u budućnosti, korupcije, i pokušajima da se ljudski život nadomjesti s nečim sličnim, ali sintetičkim.

Film je snimljen prema romanu američkog autora Philipa K. Dicka "Do Androids Dream of Electric Sheep?" ("Sanjaju li androidi o električnim ovcama?") iz 1968. Određeni detalji iz knjige su promijenjeni za potrebe filma, a neki scenariji su preskočeni. Primjerice, u knjizi i filmu pratimo priču Ricka Deckarda, koji je lovac na odbjegle Nexus-6 androide, ali u knjizi nalazimo i sekundarnu priču koja prati Johna Isidorea koji čak pomaže androidima u bijegu.

Deckard (Harrison Ford) je tipični policajac, već pomalo umoran, i nevoljko prihvaća još jedan posao u kojem se od njega traži da ulovi odbjegle androide (koji se u filmu zovu replikanti), naprednu verziju koju predvodi Roy Batty (Rutger Hauer).

Nećemo prolaziti kroz radnju samog filma jer ste ga ionako gledali (a ako niste, svakako pogledajte), umjesto toga fokus ćemo staviti na jednu od posljednjih scena u filmu.

U tijeku je završna akcija, Deckard lovi glavnog replikanta Battya s namjerom da ga "umirovi", odnosno ubije. Za vrijeme scene lova na krovu, dok pada snažna kiša, Deckard krivo doskoči i odjednom mu je život u opasnosti. Visi s ruba zgrade, jedva se drži, izgleda kao da će uskoro pasti i onda se pojavljuje Batty...

Izgleda kao da je Batty pobijedio, ima svog neprijatelja u fatalnoj poziciji, dovoljno je da ga malo pogurne, stane mu na prste, i s Deckardom je gotovo. Batty mu skreće pažnju na to kako se situacija odjednom okrenula, lovac je postao lovina, no onda se on sam još jednom okreće. U trenutku kad je Deckard već krenuo padati ovaj ga hvata za ruku i povlači gore.

Zašto ga je spasio? Ne samo da baš ništa time neće dobiti već će i sve izgubiti. Da, Batty ima sve karakteristike ljudskog bića, a očito i samilost, kako na kraju saznajemo, ali za Deckarda, koji je "umirovio" već jako puno njemu sličnih, Batty nije čovjek, samo izgleda tako.

Zanimljivo bi bilo pitati se kako onda Deckard izgleda za Battya? Kao mrski mu stvoritelj? Kao neprijatelj? Činjenica jest da su se obojica međusobno lovili. Deckard je lovio Battya i druge odbjegle replikante jer mu je to jednostavno bio posao, ništa više od toga. Batty je pak htio eliminirati Deckarda kako bi spasio i sebe, ali i iz osvete pošto je ovaj već poubijao tolike replikante.

I sada ga napokon ima točno tamo gdje ga želi. Može ga eliminirati u djeliću sekunde, ali ipak to ne čini. Zašto? Možda je u datom trenutku postao svjestan ideje da je život dragocjen, čak i život neprijatelja. Možda je osjetio kako mu se pred očima raspada koncept dualizma, različitosti između njih dvojice. Možda je uočio da su puno sličniji nego različiti, loveći, bježeći, boreći se za život, za goli opstanak, svrhu... U konačnici ubiti ga bilo bi nešto poput ubijanja samog sebe.

Batty je u tom trenutku svjestan da ni njegova egzistencija neće još puno potrajati. I tamo, u mračnoj distopiji budućnosti koja nije ispala dobra po nikoga, dok balansira između života sebe i drugog, Batty je odjednom postavo svjestan svega. Zapravo možda ne odjednom, to je samo naš dojam kao promatrača. Možda je to nešto što je već dugo vremena postojalo u njemu, određivalo se i slagalo, a tek pred situacijom kao što je ova moglo je izaći vani kao cjelovita misao.

Slijedi njegov završni monolog, u trenutku kad shvaća da mu se život bliži kraju, obraća se svom šokiranom neprijatelju, prisjećajući se i svojih iskustava i svoje smrtnosti, pa poručuje:

"Vidio sam stvari koje vi ljudi ne biste mogli ni zamisliti... Borbene brodove u vatri na rubu zviježđa Orion... Gledao sam C-zrake kako se sjaje u mraku u blizini Tannhäuser vrata. Svi ti trenuci bit će izgubljeni u vremenu, kao suze na kiši... Vrijeme je za umrijeti".

Taj predsmrtni monolog od svega 42 riječi postao je izuzetno poznat, a neki čak smatraju kako je i jedan od najboljih u povijesti filma. Ono oko čega će se pak gotovo svi složiti je da je ovo bio vjerojatno najviši trenutak karijere nizozemskog glumca Rutgera Hauera.

U dokumentarcu o snimanju filma Scott je rekao kako je sam Hauer djelomično izmjenio tekst. Hauer je kasnije pojasnio kako je monolog malo skratio te je dodao predzadnju (možda i najvažniju!) rečenicu: "Svi ti trenuci bit će izgubljeni u vremenu, kao suze na kiši".

Tako kratak govor, a tako mnogo potencijalnih interpretacija. Je li Batty sretan što je na kraju u sebi pronašao i imao priliku manifestirati element čovjeka? Ili se pak sažaljeva nad svijetom kojeg je vidio i koji ostaje nakon njegovog odlaska? Zanimljivo je da se obraća Deckardu, ali ne spominje samo njega. On kaže "vi ljudi", kao cijela vrsta, ali možda ne samo ova koja egzistira u okvirima distopije već se obraća i nama, gledateljima, nama koji se nalazimo u pred-distopijskim vremenima.

Jer i mi smi ti koji "ne bi mogli vjerovati" što su sve drugi vidjeli, a naročito oni "umjetno stvoreni", recimo specijalne snage? Pa i Roy Batty zapravo izgleda kao kakav vojnik. Ali i više je od toga. Mi smo svjesni toliko toga, ali nismo vidjeli svojim očima i to nas na neki način izolira od posljedica - ili bar tako mislimo. Problemi ovog svijeta, od gladi do rata, usporedivi su ili su pak preludij u zapaljene svemirske brodove u zviježđa Orion.

Deckard i Batty u datom trenutku zamijenili su mjesta. Deckard gleda zbunjeno i ne čini se da baš do kraja razumije što mu ovaj priča. A Batty je pak taj koji je otišao iznad toliko toga, uključujući i institucija koje su ga stvorile i onih koje ga sad žele ubiti.

Neki pak vide u Batty figuru Isusa Krista koji se na kraju žrtvuje za ljude koji isto možda ne shvaćaju što se točno dogodilo. Očito je kako se pokušalo prizvati tu usporedbu kadrom gdje se vidi Battijeva ruka probijena velikim čavlom.

Izuzetan je i inicijalni prizor gdje Batty stoji nad Deckarom, pobjednosno, a mi koji pratimo scenu ni ne slutimo, čak ni najmanje, da će u Battyu doći do jedne takve promjene. Njegovo lice će se promijeniti, izraz, od onog gotovo životinjski borbenog otkrit će se lice spoznaje, razumjevanja, ljudskosti pa čak i duboke tuge.

Roy Batty neposredno nakon što je njegov protivnik posrnuo

Zanimljivi su i nepoznati detalji, recimo "Tannhäuser vrata" koja spominje. U filmu nije nikad pojašnjeno o čemu je riječ. Neki smatraju da je riječ o referenci na operu Richarda Wagnera u kojoj se spominje pjesnik po imenu Tannhäuser. U tom djelu Tannhäuser izgubi doticaj i s ljudima i s Bogom, no na kraju se ispostavi da je sudbina i ljudi i samog Boga izvan njihove kontrole.

Monolog Roya Battya može biti upozorenje na nasilje koje ne posustaje, jer ipak primarno citira sukobe, ali na kraju podsjeća da ni najveći ratovi ni najveće eksplozije, samim time i najveći počinitelji, u kontekstu vremena koje je nezaustavljivo nisu bitni. Svi dolaze i svi prolaze, a sve njihove ideje i planovi bit će na kraju zaboravljeni i izgubljeni u vremenu, baš kao i suze na kiši. Nije li relevantnost ovog monologa danas veća nego u prosjeku?

Možemo ga promatrati u kontekstu ratova, u kontekstu čovjeka i stroja koji se neminovno približavaju ili pak vlastite vremenske ograničenosti. Fascinantan je i genijalan detalj da ga je Rutger Hauer gotovo pa improvizirao, idealno skrativši napisani monolog i izvevši uživo svoju verziju koja je, kažu svjedoci, toliko emotivna za one koji su je imali priliku slušati uživo da su i sami zaplakali.