Koliko će duboke biti promjene u naftnoj strukturi svijeta ovisit će o ishodu trenutačnog rata u Perzijskom zaljevu. Naime, postoji jedan vrlo konkretan razlog zašto se SAD ne može "tek tako" povući iz ove velike krize koju je zajedno s Izraelom stvorio. Ako Iran opstane u svom aktualnom (ili još tvrđem) izdanju moći će puno direktnije dirigrati kako se svi ti silni energenti prebacuju iz Zaljeva prema ostatku svijetu. Zapravo Iran to upravo sad i čini, mada u ratnom trenutku - postavlja "pilot projekt" kako bi to moglo izgledati i u miru. Nadalje, Teheran u "5 točaka" za mir jasno ističe kako će SAD (i drugi) morati priznati suverenitet Irana nad Hormuškim tjesnacem. U prijevodu to znači - ako mi dobijemo rat, mi ćemo odlučivati tko vozi naftu, pod kojim uvjetima i, što je ključno, pod kojom valutom.
Svima je jasno da je petro-dolar "pakt svih paktova" koji ne samo da SAD-u daje praktični nadzornu kontrolu nad globalnom naftom (to je čak i manje bitno) već intenzivno puni američku blagajnu jer cijelom svijetu trebaju "zelembaći" da bi uopće koristili (kupovali) naftu. To znači da je SAD, izuzev nekih većih domaćih kriza, praktički neuništiv kao svjetska super-sila sve dok postoji petro-dolar aranžman. Iran pak, ako želi neprijatelju zadati apsolutno najveći udarac onda će ići direktno na rušenje petro-dolara i zamjenu tog sistema s novim, petro-juanom.