Kad bi trebalo pronaći čovjeka koji je najranije shvatio kakvo će biti naše stoljeće, John von Neumann bio bi ozbiljan kandidat. Vidio je računalo dok je još zauzimalo prostoriju punu žica, nuklearni rat prije nego što je dobio vlastitu birokraciju i ekonomiju kao golemi stol za kojim nitko ne povlači potez, a da prije toga ne pokuša pogoditi što će učiniti svi ostali. Bio je jedan od onih umova o kojima su drugi geniji govorili s blagom nelagodom — kao da su u njemu nakratko susreli napredniju, iako možda ne nužno i mudriju verziju ljudske vrste.
Njegov možda najdalekosežniji uvid bio je i najneugodniji. Naš najbolji potez rijetko ovisi samo o nama. Ovisi o tome što će učiniti drugi, što oni misle da ćemo učiniti mi i što svi zajedno vjerujemo o pravilima. Iz te gotovo komične dvorane ogledala nastala je teorija igara (game theory) — matematika tuđih namjera. Danas njome promatramo cijene, izbore, ratove i utrku u umjetnoj inteligenciji. No njezina prva velika pouka nije osobito utješna: inteligentni ljudi, ponašajući se sasvim racionalno, mogu zajednički proizvesti savršeno glup ishod.