Izbori mijenjaju upravitelje, ali generalni štrajk zaustavlja stroj. Kapital ima naizgled bezbroj metoda kontrole, vrijeme je da narod ima barem jednu.
U ponedjeljak ujutro država se pokreće naizgled gotovo sama. Ima prepoznatljiv ritam. Autobusi izlaze iz garaža, škole otvaraju vrata, bolnice primaju pacijente, trgovine pune police, poslužitelji obrađuju transakcije, tvornice (pod uvjetom da još postoje) gutaju energiju i izbacuju robu. Svaka vlast promatra taj golemi mehanizam i lako može povjerovati da njime upravlja. No zapravo ga svakoga dana pokreću milijuni ljudi koji su pristali ustati, doći i izvršiti ono što se od njih očekuje. Državna moć djeluje čvrsto samo zato što je upravo ta svakodnevna poslušnost gotovo nevidljiva.
No što bi se dogodilo kada bi jednom ta poslušnost izostala? Pritom ne mislimo na prosvjed nakon radnog vremena ili pak na povorku kojoj je unaprijed određena ruta. Svakako ne mislimo ni na govore pred zgradom u kojoj više nema nikoga. Govorimo o tom ponedjeljku koji se ne budi sa svojim ritmom.