Katastrofa po nacrtu: Španjolska stambena kriza toliko je klasno nepravedna da čudi koliko je dugo trajao mir
Kad prosječna najamnina proguta gotovo cijelu plaću nije iznenađenje što obespravljeni dio Španjolske više ne traži reformu, nego pobunu.
Objavljeno
Najprije je 87-godišnja Maricarmen Abascal na nosilima iznesena iz madridskog stana u kojem je provela gotovo cijeli život. Zatim su se na Puerti del Sol pojavili šatori. U subotu je ulicama glavnog grada prošlo oko 70.000 ljudi, dok su se prosvjedi proširili na pedesetak španjolskih gradova. Ono što je počelo kao ogorčenje zbog jedne brutalne deložacije preraslo je u pobunu protiv cijelog poretka koji dom sve otvorenije tretira kao sredstvo izvlačenja profita (u međuvremenu, sinoć je objavljeno da je Abascal preminula, što će zasigurno još eskalirati postojeće napetosti).
U Valenciji je policija upotrijebila suzavac i gumene metke, a tridesetak prosvjednika nakratko je ušlo u kompleks Grada umjetnosti i znanosti. Drugdje su skupovi uglavnom ostali mirni, ali poruka više nije bila blaga: na transparentima je stajao poziv na opći štrajk, a Sindikat podstanara najavio je razgovore s radničkim sindikatima. Stambeno pitanje tako se vraća ondje gdje je oduvijek pripadalo – u središte sukoba između rada i vlasništva. Dakako, ovo je pitanje veće od Španjolske. Cijela Europa će se dosta prepoznati u ovoj priči. Pojedine iznimke, kako ćemo vidjeti, postoje, ali mi, nažalost, nismo jedna od njih.