Zvono iz Kremlja, tišina u Washingtonu: Kako Putin koristi Trumpovu potragu za "brzim mirom" da učvrsti rusku sferu utjecaja u Ukrajini i razotkrije pukotine zapadnog saveza

Današnji rusko‑američki telefonski razgovor na najvišoj razini, šesti otkako se Donald Trump vratio u Bijelu kuću, potvrdio je ono što Kremlj ponavlja od početka rata: Moskva želi pregovarački stol, ali neće kapitulirati pred ciljevima koji se, u ruskom narativu, tiču "uklanjanja temeljnih uzroka sukoba". Trump je, prema riječima njegova pomoćnika, još jednom zatražio "brzi prekid neprijateljstava", no Vladimir Putin je uzvratio da se mir ne može graditi na zaboravu NATO‑ova širenja, sabotaže sporazuma iz Minska i osmogodišnjeg rata protiv Donbasa.

Iz Kremlja su poručili kako se razgovor odvijao u "poslovnom tonu", što u ruskoj diplomaciji obično implicira da su stavovi predočeni bez uljepšavanja. Za razliku od Bidenove administracije, koja je Moskvu gurala u poziciju "pobjedi ili nestani", Trump očito traži prostor za trgovinu (kao i uvijek): stavljanje isporuka oružja Kijevu na led, signal je da Washington priznaje vlastitu iscrpljenost. Međutim, Moskva dobro pamti prijašnja zapadna obećanja koja su se istopila čim je Rusija popustila pritisak. Stoga Putinova rečenica kako "Rusija neće odustati od svojih ciljeva" treba biti shvaćena i kao lekcija iz prošlosti.

Kako izgleda ruska definicija tih ciljeva? Prvo, neutralna Ukrajina, izvan NATO‑a i zapadnih baza. Drugo, priznanje ruskog suvereniteta nad već anektiranim teritorijima i formalna zaštita stanovništva koje se identitetom vezuje uz Rusiju. Treće – i najosjetljivije – stvaranje europske sigurnosne arhitekture u kojoj se neće ponoviti post‑hladnoratovska hegemonija SAD‑a. U Moskvi su uvjereni da se takav ishod više ne može postići kozmetičkim dogovorom, jer je nepovjerenje s golemim kamatama naplaćeno na bojištu. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, pritisnut gubicima i blokiranim frontom, inzistira na vraćanju svih granica iz 1991.; no ta se maksimalistička retorika sve teže prodaje i vlastitom stanovništvu kamoli zapadnim biračkim tijelima.

Trump, poznat po pragmatičnom pristupu "dogovaranja", i dalje želi brz vanjskopolitički trofej kojim bi ušutkao kongresne jastrebove, ali i udovoljio industrijama koje rat u Ukrajini koriste za ispitivanje novih sustava. Dilema je klasična: koliko daleko pritisnuti Kijev da popusti, a da se pritom ne isprovocira munjeviti kolaps ukrajinske linije obrane? Rusija itekako osjeća tu američku nedoumicu i zato Putin smireno naglašava "spremnost na pregovore" – jedino na terenu gdje je Moskva već stekla stratešku prednost. U prijevodu: vrata su otvorena, ali crvena linija leži puno zapadnije nego 2022. godine.

Ulog za Kremlj nije samo teritorijalni. Od Feodosije do Arktika, izgradnja multipolarnog poretka napreduje u paketu s gasificiranim rubljem, "Moć Sibira 2" plinovodom i Šangajskom organizacijom za suradnju. Ako Rusija sada posustane, signalizirala bi da je projekt uspostave ravnoteže prema Zapadu lomljiv.

Istodobno, Europa je zagrizla otrovnu jabuku sankcija. Industrijska baza Njemačke krvari zbog cijene energenata, Francuska je u problemima i rastućem nemiru, a istočna krila EU‑a shvaćaju da će linija razgraničenja, kakva god bila, ostati smrtonosna rupa u proračunu Bruxellesa. Stoga je i Pariz, sudionik kluba "strateške autonomije", posljednjih tjedana intenzivirao kontakte s Moskvom. Putinov paralelni razgovor s Emmanuelom Macronom, prvi nakon tri godine šutnje, dodatno je osnažio rusku pregovaračku poziciju naspram Washingtona: Europa želi biti za stolom, ali bez garancija SAD‑a teško može išta ponuditi.

Kijev se tako nalazi između čekića i nakovnja . Trumpovo otezanje s oružjem razotkrilo je koliko je ukrajinska proračunska rupa ovisna o zapadnim transfuzijama. Ako najesen Kongres opet zablokira sredstva, Ukrajina će morati birati između smanjenja socijalnih davanja ili demoralizirane vojske. Rusija, čak i pod sankcijama, ima jasne izvozne kanale prema Kini, Indiji i neutralnom globalnom Jugu; Ukrajina, naprotiv, nema luksuz geopolitičke diverzifikacije. Upravo zbog te asimetrije Putin može mirno ponavljati da se "temeljni uzroci" moraju otkloniti, znajući da vrijeme ne radi za Kijev.

Unutar Sjedinjenih Država, Trumpov populistički instinkt nalaže "America first" računicu: svaki dolar za Kijev potencijalno je izgubljen glas u Pennsylvaniji ili Wisconsinu. No establišment i vojno‑industrijski kompleks neće dopustiti da se fronta zatvori bez minimalne reputacijske kompenzacije. To objašnjava Putinovo inzistiranje na legalno obvezujućim garancijama – dokumentu koji se ne može povući poput Trumpova potpisa na sporazumu o iranskom nuklearnom programu. Ironija je da Kremlj sada zahtijeva upravo ono čime se Washington nekoć ponosio: nepovredivost ugovora i međunarodnog prava.

Konačni mirovni scenarij, ako do njega dođe, vjerojatno će nalikovati korejskom modelu: zamrznuti sukob, demarkacijska linija ovjerena mandatom UN‑a ili OESS‑a, uz de facto priznanje novih realnosti. Rusija bi dobila strateški duboki pojas, NATO bi ostao po strani, a Ukrajina – amputirana, ali formalno suverena – pretvorila bi se u tampon‑zonu s ograničenom vojnom težinom.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.