Tijekom prve godine Prvog svjetskog rata, na Badnjak 1914., uzduž zapadnog fronta dogodilo se nešto uistinu fascinantno - niz tzv. "božićnih primirja", neslužbenih prekida vatre. Oružje je utihnulo, a međusobno suprotstavljeni vojnici prišli su jedni drugima, igrali nogomet na "ničijoj zemlji", zajedno sudjelovali u sprovodima za poginule, razmjenjivali hranu, cigarete, suvenire...
Bio je to snažan simbol ljudskosti u inače krajnje neljudskom stanju, tada najvećem ratu u ljudskoj povijesti.
Dakako, bila je to još rana faza strašnog rata, tek 5. od ukupno 51 mjesec koliko će Prvi svjetski rat potrajati. Zapovjednici generalno nisu podržavali ovakvo ponašanje, no na nekim mjestima su "okrenuli glavu" pošto je i njima dobro došao predah da naprave reviziju daljnje strategije - naime u to vrijeme već je na snagu stupio veliki zastoj i s jedne i s druge strane po pitanju "utrke prema moru". Položaji su se ukopavali, najkrvaviji rat tek je slijedio...
Ipak, na nekim mjestima zapovjednici su strogo zabranili bilo kakav prekid vatre te se vojnike tjeralo, očigledno protiv njihove volje, da nastave sukob. Negdje im je pak dopušteno tek da razmjene tijela ubijenih s neprijateljem.
Iduće godine vojnici su ponovno pokušali uspostaviti božićna primirja, ali nikada više kao 1914. - visoko zapovjedništvo s jedne i druge strane odlučilo je stati tome na kraj pod svaku cijenu uvodeći oštre kazne za takvo ponašanje, a od 1916. vojnicima je zabranjeno organiziranje bilo kakvog prekida vatre. Nažalost, do te 1916. rat je postao toliko strašan da je već ubio onu ljudskost koja je postojala 1914. - beskonačni niz mrtvih, uporaba kemijskog otrova, strašna stradanja u bitkama za Somme i Verdun, sve to je dovelo do toga da ni mnogim vojnicima više nije bilo do primirja, do nogometa, do razmjene cigareta... ubijena je ideja da se s druge strane fronte, rova, nalazi čovjek poput njih.
Koncept "živi i pusti da žive" sistematski je eliminiran iz redova vojske. Zapovjedni kadar zaključio je da humanosti nema mjesta na bojišnici, da se vojnika mora pretvoriti samo u stroj za ubijanja, u običnog pijuna koji će se pomicati na krvavoj šahovskoj ploči.
U to se vojnike sistematski pretvara i danas, to je sastavni dio "obuke". U narednim ratovima vidjet ćemo do koje mjere će dehumanizacija na površinu svijetu donijeti najstrašnije ratne zločine, želju za istrebljenjem, pomanjkanje bilo kakvog osjećaja međusobne povezanosti.
Ali Božić 1914. na zapadnoj fronti se dogodio, i ne smije pasti u zaborav. I prije Božića vojnici su već počeli stupati u međusobni kontakt. Još početkom prosinca 1914. kada je u večernjim satima trajao prekid vatre od pola sata kako bi se pokupila tijela ubijenih, vojnici bi se susretali, porazgovarali, razmjenjivali bi novine... 1. prosinca 1914. jedan brita...
Bio je to snažan simbol ljudskosti u inače krajnje neljudskom stanju, tada najvećem ratu u ljudskoj povijesti.
Dakako, bila je to još rana faza strašnog rata, tek 5. od ukupno 51 mjesec koliko će Prvi svjetski rat potrajati. Zapovjednici generalno nisu podržavali ovakvo ponašanje, no na nekim mjestima su "okrenuli glavu" pošto je i njima dobro došao predah da naprave reviziju daljnje strategije - naime u to vrijeme već je na snagu stupio veliki zastoj i s jedne i s druge strane po pitanju "utrke prema moru". Položaji su se ukopavali, najkrvaviji rat tek je slijedio...
Ipak, na nekim mjestima zapovjednici su strogo zabranili bilo kakav prekid vatre te se vojnike tjeralo, očigledno protiv njihove volje, da nastave sukob. Negdje im je pak dopušteno tek da razmjene tijela ubijenih s neprijateljem.
Iduće godine vojnici su ponovno pokušali uspostaviti božićna primirja, ali nikada više kao 1914. - visoko zapovjedništvo s jedne i druge strane odlučilo je stati tome na kraj pod svaku cijenu uvodeći oštre kazne za takvo ponašanje, a od 1916. vojnicima je zabranjeno organiziranje bilo kakvog prekida vatre. Nažalost, do te 1916. rat je postao toliko strašan da je već ubio onu ljudskost koja je postojala 1914. - beskonačni niz mrtvih, uporaba kemijskog otrova, strašna stradanja u bitkama za Somme i Verdun, sve to je dovelo do toga da ni mnogim vojnicima više nije bilo do primirja, do nogometa, do razmjene cigareta... ubijena je ideja da se s druge strane fronte, rova, nalazi čovjek poput njih.
Koncept "živi i pusti da žive" sistematski je eliminiran iz redova vojske. Zapovjedni kadar zaključio je da humanosti nema mjesta na bojišnici, da se vojnika mora pretvoriti samo u stroj za ubijanja, u običnog pijuna koji će se pomicati na krvavoj šahovskoj ploči.
U to se vojnike sistematski pretvara i danas, to je sastavni dio "obuke". U narednim ratovima vidjet ćemo do koje mjere će dehumanizacija na površinu svijetu donijeti najstrašnije ratne zločine, želju za istrebljenjem, pomanjkanje bilo kakvog osjećaja međusobne povezanosti.
Ali Božić 1914. na zapadnoj fronti se dogodio, i ne smije pasti u zaborav. I prije Božića vojnici su već počeli stupati u međusobni kontakt. Još početkom prosinca 1914. kada je u večernjim satima trajao prekid vatre od pola sata kako bi se pokupila tijela ubijenih, vojnici bi se susretali, porazgovarali, razmjenjivali bi novine... 1. prosinca 1914. jedan brita...
