Živi i pusti da žive: Vojnici protiv zapovjednika - Priča o spontanim božićnim primirjima u Prvom svjetskom ratu je priča o ljudskosti koja se ne predaje

Tijekom prve godine Prvog svjetskog rata, na Badnjak 1914., uzduž zapadnog fronta dogodilo se nešto uistinu fascinantno - niz tzv. "božićnih primirja", neslužbenih prekida vatre. Oružje je utihnulo, a međusobno suprotstavljeni vojnici prišli su jedni drugima, igrali nogomet na "ničijoj zemlji", zajedno sudjelovali u sprovodima za poginule, razmjenjivali hranu, cigarete, suvenire...

Bio je to snažan simbol ljudskosti u inače krajnje neljudskom stanju, tada najvećem ratu u ljudskoj povijesti.

Dakako, bila je to još rana faza strašnog rata, tek 5. od ukupno 51 mjesec koliko će Prvi svjetski rat potrajati. Zapovjednici generalno nisu podržavali ovakvo ponašanje, no na nekim mjestima su "okrenuli glavu" pošto je i njima dobro došao predah da naprave reviziju daljnje strategije - naime u to vrijeme već je na snagu stupio veliki zastoj i s jedne i s druge strane po pitanju "utrke prema moru". Položaji su se ukopavali, najkrvaviji rat tek je slijedio...

Vojnici, međusobni "neprijatelji", igraju nogomet za Božić 1914.Ipak, na nekim mjestima zapovjednici su strogo zabranili bilo kakav prekid vatre te se vojnike tjeralo, očigledno protiv njihove volje, da nastave sukob. Negdje im je pak dopušteno tek da razmjene tijela ubijenih s neprijateljem.

Iduće godine vojnici su ponovno pokušali uspostaviti božićna primirja, ali nikada više kao 1914. - visoko zapovjedništvo s jedne i druge strane odlučilo je stati tome na kraj pod svaku cijenu uvodeći oštre kazne za takvo ponašanje, a od 1916. vojnicima je zabranjeno organiziranje bilo kakvog prekida vatre. Nažalost, do te 1916. rat je postao toliko strašan da je već ubio onu ljudskost koja je postojala 1914. - beskonačni niz mrtvih, uporaba kemijskog otrova, strašna stradanja u bitkama za Somme i Verdun, sve to je dovelo do toga da ni mnogim vojnicima više nije bilo do primirja, do nogometa, do razmjene cigareta... ubijena je ideja da se s druge strane fronte, rova, nalazi čovjek poput njih.

Koncept "živi i pusti da žive" sistematski je eliminiran iz redova vojske. Zapovjedni kadar zaključio je da humanosti nema mjesta na bojišnici, da se vojnika mora pretvoriti samo u stroj za ubijanja, u običnog pijuna koji će se pomicati na krvavoj šahovskoj ploči.

U to se vojnike sistematski pretvara i danas, to je sastavni dio "obuke". U narednim ratovima vidjet ćemo do koje mjere će dehumanizacija na površinu svijetu donijeti najstrašnije ratne zločine, želju za istrebljenjem, pomanjkanje bilo kakvog osjećaja međusobne povezanosti.

Ali Božić 1914. na zapadnoj fronti se dogodio, i ne smije pasti u zaborav. I prije Božića vojnici su već počeli stupati u međusobni kontakt. Još početkom prosinca 1914. kada je u večernjim satima trajao prekid vatre od pola sata kako bi se pokupila tijela ubijenih, vojnici bi se susretali, porazgovarali, razmjenjivali bi novine... 1. prosinca 1914. jedan britanski vojnik zapisao je u svoj dnevnik srdačan posjet njemačkog vodnika koji je tog jutra navratio da pita "kako su".
Božić 1914. bio je jedan od najunikatnijih dana u ljudskoj povijesti
Isto kako u dnevnicima vojnika sve tri vojske (britanske, francuske i njemačke) možemo pronaći priče o ovakvim gotovo prijateljskim susretima, tako nalazimo i razmišljanja zapovjednika koji su od početka bili krajnje negativno nastrojeni prema ovim kontaktima. Mladi Charles de Gaulle, koji će kasnije postati istaknuti vojskovođa u Drugom svjetskom ratu te francuski predsjednik, zapisao je 7. prosinca 1914: "Jadno je vidjeti francusku pješadiju kako je u stanju ne napadati neprijatelja". Zapovjednik pak francuske 10. armije, Victor d'Urbal, istaknuo je: "Doći će do ozbiljnih posljedica ukoliko dozvolimo da se vojnici dobro upoznaju sa svojim neprijateljima iz susjedstva".

Kako su uopće "uspostavljana" ova prva neformalna primirja (prije onog masovnog na Božić 1914.)? Jednostavno je - vojnici su bili u rovovima, blizu jedni drugima, tako da su mogli si dovikivati. Činjenica je da su brojni njemački vojnici pred rat radili u Engleskoj te su dobro poznavali engleski jezik, ali i kulturu, što je omogućilo da se lakše zbliže s britanskim vojnicima.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.