Živi i pusti da žive: Vojnici protiv zapovjednika - Priča o spontanim božićnim primirjima u Prvom svjetskom ratu je priča o ljudskosti koja se ne predaje

Tijekom prve godine Prvog svjetskog rata, na Badnjak 1914., uzduž zapadnog fronta dogodilo se nešto uistinu fascinantno - niz tzv. "božićnih primirja", neslužbenih prekida vatre. Oružje je utihnulo, a međusobno suprotstavljeni vojnici prišli su jedni drugima, igrali nogomet na "ničijoj zemlji", zajedno sudjelovali u sprovodima za poginule, razmjenjivali hranu, cigarete, suvenire...

Bio je to snažan simbol ljudskosti u inače krajnje neljudskom stanju, tada najvećem ratu u ljudskoj povijesti.

Dakako, bila je to još rana faza strašnog rata, tek 5. od ukupno 51 mjesec koliko će Prvi svjetski rat potrajati. Zapovjednici generalno nisu podržavali ovakvo ponašanje, no na nekim mjestima su "okrenuli glavu" pošto je i njima dobro došao predah da naprave reviziju daljnje strategije - naime u to vrijeme već je na snagu stupio veliki zastoj i s jedne i s druge strane po pitanju "utrke prema moru". Položaji su se ukopavali, najkrvaviji rat tek je slijedio...

Vojnici, međusobni "neprijatelji", igraju nogomet za Božić 1914.Ipak, na nekim mjestima zapovjednici su strogo zabranili bilo kakav prekid vatre te se vojnike tjeralo, očigledno protiv njihove volje, da nastave sukob. Negdje im je pak dopušteno tek da razmjene tijela ubijenih s neprijateljem.

Iduće godine vojnici su ponovno pokušali uspostaviti božićna primirja, ali nikada više kao 1914. - visoko zapovjedništvo s jedne i druge strane odlučilo je stati tome na kraj pod svaku cijenu uvodeći oštre kazne za takvo ponašanje, a od 1916. vojnicima je zabranjeno organiziranje bilo kakvog prekida vatre. Nažalost, do te 1916. rat je postao toliko strašan da je već ubio onu ljudskost koja je postojala 1914. - beskonačni niz mrtvih, uporaba kemijskog otrova, strašna stradanja u bitkama za Somme i Verdun, sve to je dovelo do toga da ni mnogim vojnicima više nije bilo do primirja, do nogometa, do razmjene cigareta... ubijena je ideja da se s druge strane fronte, rova, nalazi čovjek poput njih.

Koncept "živi i pusti da žive" sistematski je eliminiran iz redova vojske. Zapovjedni kadar zaključio je da humanosti nema mjesta na bojišnici, da se vojnika mora pretvoriti samo u stroj za ubijanja, u običnog pijuna koji će se pomicati na krvavoj šahovskoj ploči.

U to se vojnike sistematski pretvara i danas, to je sastavni dio "obuke". U narednim ratovima vidjet ćemo do koje mjere će dehumanizacija na površinu svijetu donijeti najstrašnije ratne zločine, želju za istrebljenjem, pomanjkanje bilo kakvog osjećaja međusobne povezanosti.

Ali Božić 1914. na zapadnoj fronti se dogodio, i ne smije pasti u zaborav. I prije Božića vojnici su već počeli stupati u međusobni kontakt. Još početkom prosinca 1914. kada je u večernjim satima trajao prekid vatre od pola sata kako bi se pokupila tijela ubijenih, vojnici bi se susretali, porazgovarali, razmjenjivali bi novine... 1. prosinca 1914. jedan britanski vojnik zapisao je u svoj dnevnik srdačan posjet njemačkog vodnika koji je tog jutra navratio da pita "kako su".
Božić 1914. bio je jedan od najunikatnijih dana u ljudskoj povijesti
Isto kako u dnevnicima vojnika sve tri vojske (britanske, francuske i njemačke) možemo pronaći priče o ovakvim gotovo prijateljskim susretima, tako nalazimo i razmišljanja zapovjednika koji su od početka bili krajnje negativno nastrojeni prema ovim kontaktima. Mladi Charles de Gaulle, koji će kasnije postati istaknuti vojskovođa u Drugom svjetskom ratu te francuski predsjednik, zapisao je 7. prosinca 1914: "Jadno je vidjeti francusku pješadiju kako je u stanju ne napadati neprijatelja". Zapovjednik pak francuske 10. armije, Victor d'Urbal, istaknuo je: "Doći će do ozbiljnih posljedica ukoliko dozvolimo da se vojnici dobro upoznaju sa svojim neprijateljima iz susjedstva".

Kako su uopće "uspostavljana" ova prva neformalna primirja (prije onog masovnog na Božić 1914.)? Jednostavno je - vojnici su bili u rovovima, blizu jedni drugima, tako da su mogli si dovikivati. Činjenica je da su brojni njemački vojnici pred rat radili u Engleskoj te su dobro poznavali engleski jezik, ali i kulturu, što je omogućilo da se lakše zbliže s britanskim vojnicima.

Vojnik nosi darove u "susjedni" rovNeki Nijemci su čak imali djevojke u Engleskoj te su im preko britanskih vojnika slali ljubavna pisma. Drugi su pak voljeli razgovarati o rezultatima engleske nogometne lige.

Odnos između njemačkih i francuskih vojnika bio je nešto manje prisan, no brojna primirja su također zabilježena. Činjenica jest da su mnogi vojnici poznavali jezik ovog drugog što je svakako pomoglo u uspostavljanju kontakta.

Iako su ovi slučajevi najčešće zabilježeni na zapadnom frontu, slične priče događale su se i drugdje - spontani prekidi vatre i druženje vojnika događalo se i na istočnom frontu, između ruskih i austrougarskih vojnika.

Jezik je važan, no koji je "univerzalni jezik" koji spaja ljude cijelog svijeta? Glazba, dakako. Glazba je odigrala vrlo važnu ulogu u stvaranju prijateljstva među službenim neprijateljima. U večernjim satima znala se izmjenjivati pjesma - jedan rov bi otpjevao svoju, da bi se zatim iz drugog rova začula i njihova pjesma. Britanski časnik Edward Hulse u svom dnevniku čak piše kako se planira "božićna zabava" ne bi li se vojnici mogli naći i zajedno pjevati pjesme koje su već naučili jedni od drugih, a vrlo popularne su bile i "'Auld lang syne" i "Deutschland Über Alles"!

Zapravo sve je i počelo s pjesmom, spontano... Nijemci su za Badnjak "okitili" svoje rovove. Stavili su dekoraciju na borove, zapalili svijeće i počeli pjevati božićne pjesme. Čuvši to britanski vojnici počeli su pjevati i svoje. Uskoro su jedni i drugi pjevali sve glasnije, znajući da ih ovi "preko puta" čuju. Kako je padala noć i približavao se Božić neki vojnici su samoinicijativno izašli iz rovova i zakoračili na ničiju zemlju. Rat je očekivao da budu odmah ubijeni po izlasku iz rova, ali vatre s druge strane nije bilo. Krenuli su naprijed, hodajući preko artiljerijom već izbušene zemlje, prema "neprijateljskom" rovu, noseći poklone. Razne stvari su se nosile kao pokloni, ono što su imali na raspolaganju u datim okolnostima... hranu, cigarete, suvenire, alkohol, pa čak i gumbe i šešire.

Artiljerija je utihnula. Na Badnju noć 1914. zavladala je tišina oružja i zvuk pjesme. Umjesto eksplozija noć su obasjavale svijeće. Prvi koji je prešao na drugu stranu i uskliknuo "Sretan Božić!" zaslužuje svu zahvalnost ovog svijeta, jer u njemu je bilo ono što ljude čini ljudima čak i kada im je naređeno da moraju postati zvijeri. Ne znamo njegovo ime, ali znamo da je postojao. Njegovo srce ispunila je pjesma, prognala svu mržnju i više nije bilo puta natrag.

Uskoro je krenula lančana reakcija. Nakon više mjeseci ljudi izlaze iz rovova. Prelaze na drugu stranu, s pjesmom, spremni zagrliti onog koji je bačen u ovaj pakao da pogine na identičan način...

Procjenjuje se kako je više od 100,000 vojnika sudjelovalo u ovome. Rat je stao, na trenutak. Ali i svi oni koji su te noći imali priliku sudjelovati u nečem jedinstvenom sa strahom su čekali novi dan kada će ponovno morati biti smrtni neprijatelji... Na mnogim mjestima prekid vatre potrajao je tijekom Božića i sukobi su se nastavili već 26. prosinca. Na nekim pak mjestima je primirje potrajalo sve do Nove godine.

Mogli bismo pisati o tome što je slijedilo nakon, o milijunima koji će izginuti tijekom Prvog svjetskog rata, ali nemojmo, o tim strahotama znamo i previše. Umjesto toga završimo ovaj tekst s pismom 19-godišnjeg engleskog vojnika Henrya Williamsona koji je u jutro nakon Božića 1914. pisao svojoj majci u London:

"Draga majko. Pišem ti ovo pismo iz rovova. Ovdje je 11 sati ujutro. Pored mene je vatra naložena koksom. Preko puta mene je rupa ispunjena sa slamom. Tlo je blatnjavo ovdje, no zaleđeno je na drugim mjestima. U mojim ustima je lula. U luli se nalazi duhan. Dakako, kažeš, ali čekaj! U luli je njemački duhan! Haha, misliš si sada da je to od nekakvog zarobljenika ili da je duhan pronađen u zarobljenom rovu. Ali ne! To je duhan od njemačkog vojnika. Da majko, živućeg njemačkog vojnika iz njegovog rova. Jučer su britanski i njemački vojnici izašli iz svojih rovova, rukovali se na zemlji između rovova, razmjenjivali darove, suvenire... Da, tijekom cijelog Božića i upravo dok ti ovo pišem. Zar nije to prekrasno?".