Bitka za Smolensk, srpanj – rujan 1941.
Bitka za Smolensk koja se odigrala u ljeto 1941. bila je sastavni dio vojne operacije Barbarossa odnosno napada Trećeg Reicha na Sovjetski Savez. Rat između zakletih ideoloških neprijatelja nacističke Njemačke i sovjetske Rusije bio je ne samo najkrvavije bojište Drugog svjetskog rata već i najspektakularniji i najrazorniji rat u povijesti čovječanstva.
Gledana u svom pravom svjetlu, bitka za Smolensk će obilježiti početak nove faze u ratovanju i unijet će sasvim novi način ratovanja u borbu između Wehrmachta i Crvene armije. U području Smolenska prvi put je sovjetski otpor uspio zaustaviti napredovanje njemačkog Blitzkriega pa makar za samo nekoliko tjedana. Tako je u samom težištu napada, na izravnoj prometnici za Moskvu, sloboda manevriranja njemačke vrhovne komande OKH bila ozbiljno ograničena, a njezin iznad svega značajan vremenski plan poremećen.
Neposredne okolnosti prije bitke za Smolensk
22. lipnja 1941. Sile Osovine predvođene nacističkom Njemačkom napale su Sovjetski Savez. Kad su njemačke oružane snage krenule u napad (Armijske grupe Sjever, Centar i Jug) suočile su se samo s blagim otporom. Granični čuvari borili su se hrabro u nekim slučajevima, a u nekim doslovno i više od toga – do zadnjeg metka i posljednjeg čovjeka. Velika utvrda u Brest Litovsku, točno na crti početne bojišnice, uspjela je izdržati do 12. srpnja jer su se njeni branitelji aktivno borili do nadljudskih napora. O toj bitki 2010. snimljen je fantastičan ruski film Brestskaya krepost (eng. Fortress of war). Nažalost po Sovjete takvi primjeri bili su izuzetak.
Njemački padobranci koji su istrenirani za specijalne zadatke infiltrirali su se iza sovjetskih linija te su sjekli komunikacije, osvajali mostove i povećavali opću zbrku. Neka sovjetska zapovjedništva nisu mogla uspostaviti kontakt niti s glavnim štabom niti s postrojbama kojima su trebala upravljati. Potpuno nesnalaženje u novonastaloj vojnoj situaciji bilo bi najbolje objašnjenje kako bi se mogao opisati sovjetski odgovor na njemačku invaziju.
Veoma rašireno uništenje sovjetske zračne sile učinilo je zračno izviđanje skoro nemogućim i značilo je kako prednje trupe Crvene armije neće dobiti odmora od kontinuiranog bombardiranja Luftwaffea. Crvena armija rasporedila je devet mehaniziranih korpusa u prva dva dana bitke, ali problemi u opskrbi gorivom i streljivom učinili su sovjetske tenkove neučinkovitima.
26. lipnja Armijska grupa Sjever zauzela je Litvu i bila je duboko u Latviji. Nakon što su usporile kako bi ih pješadija mogla sustići, oklopne formacije pojurile su naprijed kako bi dosegle rijeku Luga koja je samo šezdeset milja od Lenjingrada. Armijska grupa Centar pod zapovjedništvom feldmaršala Fedora von Bocka svojim napadnim rasporedom kreirala je dva velika kliješta prema Minsku. Sovjetski general Dmitrij Pavlov pokušao je protunapad koji je bio odbijen s teškim žrtvama. Do 29. lipnja 1941. Wehrmacht je dosegao bjeloruski glavni grad Minsk. U njemačku zamku ulovljeno je preko 400 tisuća vojnika Crvene armije. To je bila prva bitka velikih opkoljavanja. Tenkovskim trupama bio je otvoren put prema Smolensku.Operacija Barbarossa u fazi od kraja lipnja do kraja kolovoza 1941. u vrijeme bitke za Smolensk
Njemački euforični planovi
3. srpnja zapovjednik glavnog stožera OKH, Franz Halder, napisao je u svoj dnevnik kako je cilj slamanja sovjetske armije na zapadnoj strani rijeka Dvine i Dnjepra ostvaren. Ta izjava bila je malo preuranjena. Istočno od tih rijeka, Halder je mislio kako će se Nijemci susresti s ničim više nego djelomičnim snagama protivnika. 'Vjerojatno nije pretjerano reći da je ruska kampanja dobivena u roku dva tjedna' – euforično je zapisao uvaženi general.
U stvarnosti su se sovjetski partizani krili u šumama oko i u Pripjatskim močvarama, ali i ostali dijelovi okruženih trupa će usporiti i preusmjeriti njemačke napadne zahvate. Takvo što je bilo posebice teško vjerovati Halderu i njegovim njemačkim kolegama koji su bili obrazovani u svijetu u kojem su vojnici prihvaćali rezultate velikih bitaka. Obračun s partizanima i drugim ostatcima sovjetskih snaga u tom je trenutku bio prepušten armijskim zapovjedništvima i podređenim stožerima. Nije se shvaćala opasnost koju predstavljaju gerilske jedinice.
A kako i bi kad je u tim prvim tjednima sve išlo po planu. Izjave njemačkih političkih i vojnih dužnosnika u tom vremenu pokazuju da su bili uvjereni da je slomljena kralježnica ruskog vojnog otpora. 4. srpnja njemački vođa Adolf Hitler izjavio je da će 'najteža odluka rata' biti slabljenje Armijske grupe Centar kako bi se omogućilo slanje naoružanih formacija prema Lenjingradu i Ukrajini. To je pokazatelj da nacistički vođa nije sumnjao u konačnu pobjedu već samo o rasporedu na koji način pristupiti različitim ciljevima.
8. srpnja granične bitke su se približavale kraju, a Nijemci su procijenili da se od 164 identificirane neprijateljske formacije 89 njih može računati uništenim, uključujući uništenje 20 od 29 oklopljenih divizija.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.