Iako je i dalje sav medijski fokus na Ukrajini (kao i zadnjih 40 dana), ostatak svijeta ne miruje, samo se brojni događaji ne probijaju do naslovnica uz aktualnu situaciju u Ukrajini. Ipak, danas ćemo se osvrnuti na jedan drugi dio svijeta, južnu Aziju, konkretno na Pakistan jer tamo upravo traje politička kriza koja bi mogla imati velikih posljedica po cijelu regiju.
Što se događa? Krenimo redom. Tijekom jučerašnjeg dana pakistanski predsjednik Arif Alvi povukao je dramatičan potez - raspustio je parlament i to na savjet premijera Imrana Khana. Za Alvija vjerojatno mnogi nisu čuli, ali svakako jesu za Imrana Khana. Nekadašnja zvijezda kriketa već je godinama u politici, a obećavao je kako će izvući Pakistan iz dvostrukog gliba - korupcije i pretjeranog oslanjanja na strane sile (imajući pritom na umu "vječne" napetosti koje postoje između Pakistana i Indije, dvije nuklearne sile). Nakon nekoliko pokušaja 2018. osvaja vlast te je tamo i danas, barem prema zadnjim informacijama...
Po dolasku na vlast krenuo je u velike političke rotacije dugogodišnjih aktera iako je u njegovoj administraciji bilo i dosta ljudi od nekadašnjeg premijera, generala Perveza Musharrafa (spomenimo pritom kako je Khan 1999. podržao državni udar koji je doveo Musharrafa na vlast - kasnije je rekao kako je vjerovao da će Musharraf iskorijeniti korupciju, što se i nije baš dogodilo!).
Pervez Musharraf i George W. Bush 2006. godine.
U vanjskoj politici Khan je tijekom zadnjih 4 godina nastojao maksimalno balansirati između sila i regionalnih aktera. Primjerice, kad je ubijen Jamal Khashoggi istaknuo je kako unatoč svemu Pakistan mora graditi dobre odnose sa Saudijskom Arabijom. U isto vrijeme kritizirao je američke sankcije prema Iranu, a za postojanje navodnih logora na zapadu Kine u kojima završavaju muslimani Ujguri, rekao je da "ne zna".
Odmah po dolasku na vlast 2018. nije mogao izbjeći MMF te je nakon zaduženja kod njih morao uvesti mjere štednje i druge nepopularne mjere. No, u isto vrijeme je pokrenuo sve intenzivniju ekonomsku suradnju s Kinom, a početkom 2020. implementirana je druga faza sporazuma o slobodnoj trgovini između Kine i Pakistana.
Jasno, ovo jačanje odnosa s Kinom je vrlo značajno u kontekstu ne samo pakistansko-indijskog sraza već i sve većih napetosti između Indije i Kine, dvije najmnogoljudnije zemlje svijeta. Pritom nije da SAD već neko vrijeme priprema (ili barem nastoji) Indiju da im bude protuteža prema Kini, a u krajnjoj liniji možda i ključni saveznik u slučaju izbijanja sukoba s Kinom. Tu je Pakistan geopolitički jako važan, a svako dodatno zbližavanje Islamabada i Pekinga tretirat će se (kako u Washingtonu, tako i u New Delhiju), kao "uznemirujući razvoj situacije".
No, Khan nikad nije želio upasti u "vanjskopolitičku ladicu" i može se reći da su stavovi koje je zauzimao Pakistan bili prije svega pakistanski. Primjerice, javno je podržao tursku invaziju na sjeveroistoku Sirije gdje su meta bile kurdske snage ističući kako "shvaća tursku potrebu borbe protiv terorizma".
Prethodna pakistanska administracija bila je kritična prema saudijskom napadu na Jemen pa je Khan, nakon dolaska na vlast, otišao u 3-dnevni posjet Saudijskoj Arabiji kako bi popravio te odnose. No, u isto vrijeme je Pakistan pokrenuo velike gospodarske projekte s Katarom (iako su Saudijska Arabija i Katar gotovo zaratili u to vrijeme).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.