Promjena čelnika u Uzbekistanu 2016. rezultirala je povećanjem aktivnosti države na međunarodnoj sceni. Regionalna suradnja i održavanje ravnoteže između ruskog i kineskog utjecaja postali su glavni smjerovi uzbekistanske vanjske politike. Politika Uzbekistana ograničava širenje inicijativa za integraciju koje promiče Rusija, istovremeno stvarajući mogućnosti za produbljivanje suradnje s EU-om i Sjedinjenim Državama.
Nakon što je 2016. preuzeo predsjedništvo Uzbekistana, Šavkat Mirzijojev (koji je preuzeo dužnost od Islama Karimova, koji je zemljom vladao od 1991.) pokrenuo je promjene u unutrašnjoj politici kako bi učvrstio svoj položaj. Ekonomske reforme glavni su element, uključujući smanjenje središnjeg planiranja i povećanje borbe protiv korupcije i sive ekonomije, ili barem davanja nade da se kreće prema tome. Olakšavanje procedure stranim ulagačima, stvaranje ekonomskih zona i vizna liberalizacija za turiste imaju za cilj poboljšati imidž zemlje, privući strana ulaganja i signalizirati otvorenost novih vlasti za promjene. Kao rezultat toga, Svjetska banka je u ljestvici "Doing Business 2020" povećala Uzbekistan za 10 bodova i država je došla na 69. mjesto, The Economist je zemlju prepoznao kao lidera u gospodarskim reformama 2019., a Lonely Planet opisao je to kao najatraktivnije turističko odredište 2020. Gospodarsku transformaciju popratila je, međutim, samo fasada političkih reformi. Pažljiva liberalizacija - uključujući amnestiju za političke zatvorenike i ograničavanje prisilnog rada - nije promijenila autoritarni karakter režima, koji je, prema Freedom Houseu, i dalje jedan od 13 najrepresivnijih na svijetu.
Mirzijojev nije promijenio pretpostavke vanjske politike Uzbekistana kakve je vodio Karimov od 2012. godine kada je Uzbekistan napustio Organizaciju Ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO). To uključuje nepristupanje vojnim savezima, neraspoređivanje oružanih snaga izvan države i neprihvaćanje stranih trupa na uzbekistanskom teritoriju, a potiču iz zemljopisnog položaja i cilja Uzbekistana da bude regionalna sila. Duga granica zemlje povezuje ga sa svim zemljama Srednje Azije i Afganistana, ali ne i s glavnim silama u regiji - Rusijom i Kinom. Mirzijojev je oživio uzbekistansku diplomaciju nakon godina pasivnosti pod Karimovim, vidjevši u tome priliku da ojača regionalni položaj zemlje i poboljša svoj tranzitni potencijal, jer se većina koridora koji prelaze središnju Aziju presijecaju u Uzbekistanu. Poboljšanje odnosa sa susjedima postalo je prioritet i polovica Mirzijojevih stranih posjeta do danas bilo je zemljama u regiji. Rezultat je niza sporazuma sklopljenih o razvoju infrastrukture i olakšanju ulaganja. Uzbekistan je također pokušao riješiti granične sporove s Kirgistanom i Tadžikistanom, koji traju od proglašenja neovisnos...
Nakon što je 2016. preuzeo predsjedništvo Uzbekistana, Šavkat Mirzijojev (koji je preuzeo dužnost od Islama Karimova, koji je zemljom vladao od 1991.) pokrenuo je promjene u unutrašnjoj politici kako bi učvrstio svoj položaj. Ekonomske reforme glavni su element, uključujući smanjenje središnjeg planiranja i povećanje borbe protiv korupcije i sive ekonomije, ili barem davanja nade da se kreće prema tome. Olakšavanje procedure stranim ulagačima, stvaranje ekonomskih zona i vizna liberalizacija za turiste imaju za cilj poboljšati imidž zemlje, privući strana ulaganja i signalizirati otvorenost novih vlasti za promjene. Kao rezultat toga, Svjetska banka je u ljestvici "Doing Business 2020" povećala Uzbekistan za 10 bodova i država je došla na 69. mjesto, The Economist je zemlju prepoznao kao lidera u gospodarskim reformama 2019., a Lonely Planet opisao je to kao najatraktivnije turističko odredište 2020. Gospodarsku transformaciju popratila je, međutim, samo fasada političkih reformi. Pažljiva liberalizacija - uključujući amnestiju za političke zatvorenike i ograničavanje prisilnog rada - nije promijenila autoritarni karakter režima, koji je, prema Freedom Houseu, i dalje jedan od 13 najrepresivnijih na svijetu.
Mirzijojev nije promijenio pretpostavke vanjske politike Uzbekistana kakve je vodio Karimov od 2012. godine kada je Uzbekistan napustio Organizaciju Ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO). To uključuje nepristupanje vojnim savezima, neraspoređivanje oružanih snaga izvan države i neprihvaćanje stranih trupa na uzbekistanskom teritoriju, a potiču iz zemljopisnog položaja i cilja Uzbekistana da bude regionalna sila. Duga granica zemlje povezuje ga sa svim zemljama Srednje Azije i Afganistana, ali ne i s glavnim silama u regiji - Rusijom i Kinom. Mirzijojev je oživio uzbekistansku diplomaciju nakon godina pasivnosti pod Karimovim, vidjevši u tome priliku da ojača regionalni položaj zemlje i poboljša svoj tranzitni potencijal, jer se većina koridora koji prelaze središnju Aziju presijecaju u Uzbekistanu. Poboljšanje odnosa sa susjedima postalo je prioritet i polovica Mirzijojevih stranih posjeta do danas bilo je zemljama u regiji. Rezultat je niza sporazuma sklopljenih o razvoju infrastrukture i olakšanju ulaganja. Uzbekistan je također pokušao riješiti granične sporove s Kirgistanom i Tadžikistanom, koji traju od proglašenja neovisnos...
