Trgovinski rat zapravo je uvod u novi Hladni rat: Zašto intenziviranje sukoba između SAD-a i Kine neće donijeti predah Europi i što znači rusko-kineska strateška osovina za budućnost multipolarnog svijeta?
U proteklih nekoliko godina svjedočimo pojačanoj konfrontaciji između Sjedinjenih Američkih Država i Kine, koja se prvo manifestirala kroz trgovinski rat, a sada sve više poprima obilježja novog Hladnog rata. Za razliku od nekadašnjih carinskih prijepora ili sukoba oko konkretnih tehnologija, aktualna dinamika upućuje na dublji, strateški sukob dviju najvećih svjetskih ekonomija. U tom svjetlu mnogi u Europi možda gaje nadu da bi takav zaokret mogao donijeti određeno "olakšanje" europskom kontinentu, nakon godina tenzija na istoku Europe i prijetnji novim sankcijama protiv Rusije. Ipak, ako se osvrnemo na iskustva iz prvog Hladnog rata, nije bilo prostora na globusu koji nije bio uvučen u geopolitičku borbu dvaju blokova. Danas, kad je svijet još isprepleteniji, mala je vjerojatnost da će Europljani doista moći odahnuti.
Primjetan je pokušaj Washingtona da promijeni strategiju kako bi se intenzivnije usredotočio na Kinu, pri čemu je povremeno povlačio i nametao carine europskim saveznicima. Ta svojevrsna "igra štapa i mrkve" trebala je signalizirati da SAD ne može ići sam protiv Kine, nego mu trebaju pouzdani partneri ili barem neutralni promatrači. Kao i u svakoj geopolitičkoj kalkulaciji, podrazumijeva se da će pokušati "odvojiti" Rusiju od Kine – upravo onako kako su SAD nekad učinile s Kinom i Sovjetskim Savezom. Međutim, trenutačna geostrateška slika je bitno drugačija od one u doba hladnoratovskog sporazuma Kissinger–Nixon: Kina je sada gospodarski div, tehnološki konkurentan Zapadu, a Rusija, unatoč dugogodišnjim pritiscima i sankcijama, i dalje je iznimno važan globalni igrač, osobito u energetskom i vojnom pogledu.
U tom kontekstu, pitanje je postoji li za Rusiju napast da napravi prešutni dogovor sa SAD-om, čak i ako bi to možda značilo privremeno olakšanje od sankcija i pritiska. Jedno je sigurno: kinesko-ruska suradnja trenutno predstavlja snažan stup multipolarnog svijeta, na što Moskva gleda kao na jamstvo da neće ostati sama, suočena s novim valom okruženja i sankcijama. Eventualno "okretanje leđa" Kini nosilo bi ogroman rizik: slabljenje kineskog sustava samo bi otvorilo put da se, u krajnjoj instanci, opet targetira Rusiju. Takav razvoj događaja nije nimalo privlačan Kremlju, posebno ako gledamo dugoročno. Štoviše, odmak od Pekinga u geostrateškom smislu bio bi veliki promašaj za Moskvu, koja unutar aktualnih tektonskih pomaka nastoji zadržati vlastito mjesto odlučnog subjekta, a ne podređenog promatrača.
Nije teško nazrijeti da nova hladnoratovska logika SAD-a prema Kini uključuje mnogo širi spektar mjera nego što je bila nekadašnja trgovinska eskalacija carina. Riječ je o postupnoj, ali sveobuhvatnoj "dekapling" politici – prekidanju tehnoloških, gospodarskih, akademskih i drugih veza s Kinom. U tom procesu vidimo i sve češće retoričke napade na Kinu u američkoj javnoj i političkoj sferi, poticanje sumnji prema kineskim studentima i istraživačima, a zatim i restrikcije na izvoz visokih tehnologija u Kinu. Dugo se vjerovalo da je intenzivna ekonomska povezanost dviju najvećih svjetskih ekonomija jamstvo protiv eskalacije, ali kao što nas uči prošlost da ideološke i političke kalkulacije mogu nadvladati čak i razumnu ekonomsku suradnju. Uz to, kinesko društvo – ojačano osjećajem nacionalnog ponosa i svjesno svoje gospodarske snage – sve se manje boji otvorenog sučeljavanja sa SAD-om. To nije ni nalik situaciji iz kasnih 70-ih, kada je Kina bila spremna na velike političke ustupke za prihvaćanje u zapadne tokove.
Europa se, s druge strane, našla u osjetljivoj poziciji, rastrgana između vlastitih strateških i ekonomskih interesa te savezništva sa SAD-om. Primjerice, pojedine europske zemlje i dalje su snažno ekonomski vezane za Kinu, posebice u energetici, infrastrukturi i uvozu visokotehnoloških proizvoda. Istodobno, europske vođe teško mogu ignorirati pritiske iz Washingtona, pogotovo kad je riječ o ograničenjima kineskih investicija ili donošenju propisa koji otežavaju pristup kineskim tech-gigantima. Američka strategija "štapa i mrkve" spram Europe time zapravo pokušava uspostaviti neku vrstu novog transatlantskog fronta protiv Pekinga. No ako su Sjedinjene Države odlučne ući u potpunu konfrontaciju s Kinom, Europa bi se mogla naći na dvostrukom udaru: s jedne strane zahtjevi američkih saveznika, a s druge potencijalne kineske protumjere.
Logično se nameće pitanje hoće li tada doći do popuštanja pritiska na Rusiju – barem privremeno – dok SAD ne osigura potpunu podršku Europe u obračunu s Kinom. Na prvi pogled, iz retorike Donalda Trumpa, koji je ponovno u Bijeloj kući, moglo bi se zaključiti da postoji volja za takvim manevrom. Trump je oduvijek bio pragmatičan kad je u pitanju sklapanje sporazuma: ako mu treba određeni partner kako bi izolirao većeg rivala, spreman je na privremene ustupke. Ipak, Rusija se do sada pokazala tvrdim pregovaračem, pogotovo nakon što je godinama bila žrtva niza sankcija i pokušaja izolacije. Upitno je bi li Kremlj povjerovao u "nove američke ponude" i riskirao time strateško partnerstvo s Kinom, koje je daleko od kratkoročne političke transakcije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
