Anni di piombo, Olovne godine... bio je to period od 20-ak godina (otprilike od 1968. do 1986.) društvenog i političkog nemira u Italiji, napetosti su eskalirale u val političko motiviranih terorističkih napada počinjenih od strane krajnje desnice i krajnje ljevice. Bilo je to vrijeme Hladnog rata, vrijeme noćne more za mnoge Talijane - stotine su izginule u Olovnim godinama, a sjećanje na taj period i dalje izaziva veliku nelagodu u talijanskom društvu, kao i strah od njegovog mogućeg ponavljanja. Naime, za Italiju nakon Drugog svjetskog rata ne može se reći da je ikada bila politički vrlo stabilna zemlja, čak i kada je ostavljala takav dojam. Krajnosti s političkog kompasa možda se jesu povukle, bar iz domene terorističkih napada, no svima u Italiji jasno je da su one i dalje žive, hiberniraju, a nova politička zaoštrenja mogu ih razbuditi...
Upravo ovih dana imamo nova previranja u Italiji, mogućnost da bi na nekim od slijedećih izbora moglo doći do dominacije tvrde desnice pod vodstvom Sjeverne Lige, a takav scenarij u Italiji ne bi prošao bez paralelnog većeg angažmana njene protuteže, zapravo to se već i događa (opširnije o temi: Zašto promjene na razini Europe, kakve god da na kraju bile, ovog puta stižu iz Italije). I iako ponovno svjedočimo sve češćim uličnim demonstracijama u Italiji, zaoštravanju retorike, situacija je nekoć bila daleko gora. Da, tijekom 20 Olovnih godina ubijeno je nešto više od 400 osoba, što možda ne zvuči tako puno, no imajmo na umu da su ovo uvelike žrtve terorističkih napada, u navodnom mirnodopskom vremenu, a psihološka trauma nad cijelom jednom nacijom je velika.
Napetosti u Italiji naglo su porasle za vrijeme tzv. "Vruće jeseni" 1969. kada su masovni štrajkovi pogodili zemlju, naročito u tvornicama i industrijskim centrima sjeverne Italije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.