Rastuće značenje Arktika za Rusiju proizlazi ne samo od ekstrakcije i potencijala prirodnih resursa u regiji, već i strateškog cilja zemlje za iskorištavanje rastućeg pomorskog prijevoza putem Sjevernog pomorskog pravca (SPP). Kako bi iskoristili ovu regiju, Rusija razvija svoju flotu nuklearnih ledolomaca i iskoristila je kineske investicije u regiji. Suradnja u regiji čini se korisnom za Rusiju da ostvari svoje ciljeve, ali sve veća ovisnost Europe o transportu putem SPP-a može pomoći Rusiji postići i političke ciljeve.
Arktička regija je izvor energetske neovisnosti Rusije i njegov značaj će rasti. Godine 2017. Arktik je činio 17 posto ruske proizvodnje nafte i 90 posto proizvodnje prirodnog plina. Najveće ruske tvrtke aktivne su na poluotocima Jamal i Gjdan, a značaj Arktika za ruski naftni i plinski sektor su naglašeni i u strategiji o ruskom Arktiku iz 2008. godine i drugim strateškim dokumentima. Prema Američkom geološkom istraživanju se procjenjuje da Arktik ima 30 posto svjetskog neotkrivenog plina i 13 posto neotkrivenog ulja. U budućnosti, značenje ruskih zahtjeva za kontinentalnim pojasom Arktika će rasti, budući da se njezini kopneni izvori smanjuju.
S takvim visokim izgledima za offshore rezerve, Rusija proširuje svoje teritorijalne zahtjeve na Arktiku, kao što je Lomonosovljev greben. Ovaj greben bi Rusiji omogućio pristup rezervi procijenjenoj na 5 milijardi tona nafte i plina (sadašnje rezerve nafte su oko 14,5 milijardi tona). Lomonosovljev greben proteže se kroz Sjeverni pol između arhipelaga ruskih Novih sibirskih otoka, Grenlanda i kanadskog otoka Ellesmere. Rusija već godinama pokušava dokazati svoju tužbu u UN-u. Međutim, Rusija ne može biti sigurna u uspjeh, jer Kanada i Danska također imaju teritorijalne zahtjeve za greben.
Unatoč velikom potencijalu rezervi, Rusija je imala poteškoća u iskorištavanju. Među preprekama s kojima se suočavaju jesu sankcije koje su uveli Europska unija i Sjedinjene Američke Države koje ograničavaju pristup Rusije tehnologiji bušenja. Kao rezultat toga, Rusija mora zamijeniti zapadnu tehnologiju vlastitim ili tražiti zamjenu u inozemstvu. Štoviše, ruske tvrtke nemaju neophodno iskustvo u offshore radu u takvom teškom okruženju i moraju surađivati s partnerima s potrebnim 'know-how' znanjem. Ruski zakon ograničava offshore dozvole za rad na Arktiku tvrtkama u državnom vlasništvu koje nemaju najmanje pet godina iskustva, što znači da samo Gazprom i Rosnjeft mogu raditi tamo, prisiljavajući druge tvrtke da surađuju s njima. Posljednjih godina niske cijene nafte predstavljaju još jednu prepreku, čime se izvlačenje iz najtežih polja ne koristi. Trenutno, samo Gazpromova podružnica Gazprom Njeft ekstrahira fosilna goriva na arktičkom pojasu u 2017., te proizvede 2,6 milijuna tona nafte i 0,6 milijardi plina iz polja Prirazlomoje, jedino polje proizvodnje na Arktiku do sada, ali nova proizvodnja mogla bi početi zahvaljujući poreznim olakšicama.
Rusija je nejasna u svom pristupu Arktiku. Unatoč otvorenosti za suradnju s inozemnim tvrtkama, ističe (na primjer, u pomorskoj vojnoj doktrini 2017.) da je Arktik područje rastućeg rivalstva. Rusija opravdava svoju vojnu nazočnost potrebom osiguravanja infrastrukture i resursa. Rusija razvija baze na arktičkim otocima Koteljnji i Wrangel i razvija snažne vojne sposobnosti u regiji. Ova militarizacija je također povezana s rastućom važnosti pomorskog transporta putem SPP-a, budući da ruske vojne snage sudjeluju u akcijama traganja i spašavanja. Rusija bi također mogla navesti sporazum Arktičkog vijeća, međunarodnog tijela suradnje zemalja koje imaju teritorij na Arktiku, o suradnji u potrazi i spašavanju na Arktiku jer daje svakom potpisniku odgovornost za određeno područje na Arktiku, s tim da je Rusija odgovorna za najveći dio
Godinama je ruta bila teška, ako ne i nemoguća za plovidbu, ali klimatska je promjena učinila sjevernu rutu privlačnijom trgovačkom stazom jer je led razrijeđen i otvorena voda traje duže svake sezone. Put od Europe do Istočne Azije na SPP-u (slijedeći rusku obalu Arktika) za trećinu je kraći nego preko Sueskog kanala. Učinkovitost ove rute za prijevoznike, uz proizvodnju nafte i plina, bit će važna za Rusiju daleko u budućnosti. Kako bi osigurala svoje interese u regiji, Rusija razvija svoju flotu nuklearnih ledolomaca (jedina zemlja s takvim plovilima), zajedno s infrastrukturom za bunkering i s nositeljima LNG klase Arktik. Ovi brodovi su namijenjeni ne samo da prevoze ruski plin u 2017. godini, kao što je prijevoz LNG-a iz Norveške u Aziju, već i robu. Rusija predviđa povećanje prijevoza tereta putem SPP-a od 10,7 milijuna tona zabilježenih 2017. do 80 milijuna tona do 2024. godine. To će se postići dijelom povećanjem volumena transporta LNG-a. U 2013. godini Rusija je napustila Gazpromov monopol na izvoz LNG-a, dopuštajući Novateku izgradnju svog LNG terminala na Jamalu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
