Tijekom današnjeg dana SAD i njihovi saveznici predstavili su u Vilniusu, u sklopu NATO summita, nove sigurnosne garancije za Ukrajinu. Po čemu su iste drugačije od trenutačne potpore? Ističe se kako je cilj "dugoročno ojačati obrambene kapacitete" Ukrajine u borbi protiv Rusije, odnosno NATO se ovime obvezuje da će Ukrajinu podupirati koliko god bude trebalo.
No, to je mantra koja je već i ranije ustanovljena. Jedina je razlika u tome, kako se čini, da se NATO ovdje priprema na činjenicu da će ovo biti rat koji će trajati možda i godinama. To sad već pomalo zvuči i kao one ruske tvrdnje da će se Zapad "boriti protiv Rusije do posljednjeg Ukrajinca".
Pitanje je pak što o svemu misli Kijev. Naime, ove novo-deklarirane sigurnosne obveze koje NATO nudi Ukrajini dolaze dan nakon što je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski poručio kako je "apsurdno" što je NATO odbio dati Ukrajinu pozivnicu ili barem vremenski okvir za ulazak u vojni savez.
Ali "vremenski okvir", u neku ruku, Zelenski je i dobio iako mu se isti ne sviđa. Ključne članice NATO-a jasno su poručile da će Ukrajina biti dobrodošla u NATO tek nakon što se rat s Rusijom završi jer sve drugo bio bi početak nuklearnog sukoba. Zašto onda Zelenski nije zadovoljan? Zar je je mislio da će NATO primiti Ukrajinu dok se znatni dijelovi njenog istoka i juga nalaze pod ruskom kontrolom? Ne, toliko nije mogao očekivati, ali možda je mislio da će mu u Vilniusu reći "čim porazite Rusiju, to je to, postajete članica". Ali nije dobio ni to. Umjesto toga rečeno je da Ukrajina i dalje mora provesti određene političke i sigurnosne reforme.
To se ne sviđa Zelenskom jer nije baš nešto s čime bi se doma mogao pohvaliti. Jer ovako ispada da kad bi ukrajinska vojska nekim čudom i uspjela potpuno osloboditi sav teritorij Ukrajine to i dalje ne bi značilo da bi se Ukrajina približila tzv. euro-atlantskim integracijama. Jer u Ukrajini svakako ima onih koji se počinju pomalo osvrtati na ruske tvrdnje da njihovi zapadni saveznici žele prije svega rat protiv Rusije, a da je Ukrajina tu samo tragičan posrednik - bez obzira što je Rusija ta koja je započela rat!
I ta tvrdnja NATO-a danas, da su spremni davati Ukrajini potporu koliko god bude potrebno, ali nisu spremni dati joj ništa više zauzvrat, to također ide u prilog tvrdnji da je NATO-u glavni cilj ratovati protiv Rusije, odnosno maksimalno oslabiti Rusiju. Obrana Ukrajine tu više dolazi kao nusproizvod te želje.
Tu je i posebna deklaracija G7 skupine gdje se ističe kako će Ukrajina od njih dobivati vojnu i financijsku pomoć, obavještajne informacije i sve drugo potrebno za borbu protiv Rusije, a i buduću borbu ako slučajno Rusija ponovno napadne Ukrajinu nakon što se jednog dana ovaj rat završi.
"Naša potpora će trajati dugo u budućnost. To je moćna izjava koja potvrđuje našu predanost Ukrajini", poručio je danas američki predsjednik Joe Biden za vrijeme sastanka s G7 liderima gdje je nazočan bio i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski.
Volodimir Zelenski i Joe Biden, sastanak u Vilniusu, 12. srpnja 2023. (izvor: AP Photo/Susan Walsh/Guliver Image)Opet, ovo su samo prigodne izjave, ali ništa konkretno. Zelenski zna što je jedino konkretno u ovoj priči, a to je Članak 5 povelje NATO saveza, onaj koji kaže da ako je jedna zemlja članica napadnuta to je kao da je automatski napadnut cijeli savez i cijeli savez ima obvezu vojno braniti napadnutu zemlju članice. To je moćna obveza zbog koje se primjerice bivše sovjetske baltičke republike danas osjećaju vrlo sigurno. Možda ih malo brinu neke potencijalne asimetrične prijetnje (Wagner u Bjelorusiji i sl.), ali generalno znaju da im se nikako ne može dogoditi ono što se dogodilo Ukrajini 24. veljače 2022.
Naravno, stajališta Kijeva i Moskve prema izjavama i obvezama NATO saveza su gotovo oprečna. Kijev smatra da nisu dobili dovoljno dok Moskva upozorava da je NATO otišao predaleko. Glasnogovornik Kremlja, Dmitrij Peskov, poručio je kako je "potencijalno jako opasno" da Zapad daje Ukrajini bilo kakva sigurnosna jamstva (iako, realno gledajući, ni nisu im ništa novo dali osim potvrdili postojeća stajališta i procese naoružavanja Ukrajine). Bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev (po običaju) ide dalje pa tako poručuje da ova dodatno isticana potpora gura svijet bliže Trećem svjetskom ratu (!).
Pitanje se pak postavlja - što sad? Na ovaj summit u Vilniusu dugo vremena se gledalo kao na svojevrsnu prekretnicu. Kao da će se nešto značajno dogoditi što će promijeniti tijek rata. Ništa takvog se nije dogodilo. Ukrajini je rečeno da mogu očekivati sve veću oružanu potporu i da moraju nastaviti s onim što se od njih i očekuje - da brane svoju zemlju i samim time sustavno (taj dio nije javno rečen) slabe vojnu i svaku drugu rusku moć.
Imajući u vidu da je ovdje riječ o Rusiji, geografski najvećoj zemlji svijeta koja ima tendenciju s Kinom u bliskoj budućnosti stvoriti neko novi paralelni svjetski poredak koji bi prvo obuhvatio Euroaziju, a zatim i svijet kojeg poznajemo - podupirati Ukrajinu novcem i oružjem je zaista mala cijena za ono što tzv. "kolektivni Zapad" može time dobiti.
Da, točno je da europske zemlje imaju sve većih ekonomskih poteškoća, pa i vojnih, jer im se skladišta brzo prazne, ali to je nešto što će određeni krugovi jako dobro iskoristiti te već i koriste. Primjerice, doći će do velikog zamaha u vojnoj proizvodnji, a čak i u miru to je uvijek bila jedna od najunosnijih industrija. Cijeli sistem će se orijentirati prema tome da kontinuirano podupire Ukrajinu, dugoročno, a čak i kad rat završi već imaju plan za velike poslove po pitanju obnove razrušene Ukrajine. Iz perspektive onih koji čekaju na te unosne poslove u interesu je, čisto iz ekonomske perspektive, da Ukrajina završi što razrušenija (povrh toga u planu je obnavljati Ukrajinu zamrznutim ruskim novcem u europskim bankama).
Što se može učiniti da se tragedija zaustavi? Kako smo imali i prilike vidjeti, u Vilniusu nitko ne spominje mir. Ne čudi. Ali kako se patnja bude produbljivala možda će se zahtjevi za mirom pojačati u Kijevu i Moskvi. Iz današnje perspektive to ne izgleda izvjesno, nimalo, ali vidimo što se sprema, dugogodišnji rat... i tko zna tko će ga voditi tad. Možda ne akteri koje gledamo sad. Putin je već osjetio na svojoj koži nestabilnost situacije. Zelenski pak mora biti oprezan jer se iz Vilniusa vraća skoro pa praznih ruku s obzirom na sve zahtjeve s kojima se uputio. No, obećano mu je puno novca, a to bi trebalo njegove potencijalne "Prigožine" bar na neko vrijeme ostaviti mirnima (pitanje je koliko). Rat će možda na kraju morati biti okončan odlukom Kijeva i Moskve, mirom ili potpunim porazom, jer čini se da se na Zapadu nikome ne sviđa ideja da ovaj rat završi jer, moglo se primijetiti i u Vilniusu, taman su se navikli.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
