Strahovi opet eskaliraju hodnicima Bruxellesa: Hoće li Europa ostati sama suočena s egzistencijalnim prijetnjama i vlastitim paranojama, i tko je zapravo "greška u sistemu" s druge strane Atlantika?

Francuski povjerenik za EU poslove, Thierry Breton, ovog tjedna se iznenada sjetio što je čuo da bivši, tada aktualni predsjednik SAD-a Donald Trump priča za vrijeme Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu. Prema Bretonu Trump je tada u privatnosti poručio nedvosmisleno najvišim EU dužnosnicima, da Amerika neće braniti Europu u slučaju da Europa bude napadnuta. Breton tvrdi da je izjavu direktno dao šefici EU komisije, Ursuli von der Leyen. Trump je također poručio, prisjeća se Breton, da je "NATO mrtav" te da će SAD izaći iz NATO-a, a od Njemačke je tražio da SAD-u vrati dug od 400 milijardi USD koje navodno Berlin duguje SAD-u za troškove obrane.

Jeli ovo Trump zaista sve rekao? Svakako zvuči kao nešto što bi Trump rekao. Zapravo toliko zvuči kao Trumpove izjave da čak i da nije to rekao teško da bi danas išta od spomenutog opovrgnuo jer bi i njemu zvučalo kao idealan fragment njegove prepoznatljive retorike!

Dakle, pođimo od pretpostavke da je rekao sve što je rekao. Valja se malo prisjetiti stanja američko-europskih odnosa u to vrijeme. Europa je generalno bila u dubokom strahu da će doći do općeg rašivanja transatlantizma, što je jedna od glavnih europskih paranoja, odnosno paranoja aktualnog izdanja europske vlasti s fokusom na liberalizam i slobodno tržište. Aktualna europska elita ne može ni zamisliti europsku egzistenciju bez zaštite SAD-a. Riječ je o paranoji i načinu egzistiranja uopće koji je dio Europe usvojio nakon Drugog svjetskog rata, odnosno još od početka Hladnog rata. Kroz desetljeća hladnoratovske retorike prihvaćeno je stajalište da je SAD garancija opstanka ovakve Europe, odnosno da će je u protivnom napasti i porobiti hegemonije s Istoka, u prvom redu Moskva.

Sinonim za Moskvu kroz skoro cijeli Hladni rat bio je Staljinov SSSR iako Jozefa Staljina nema od 1953. godine. Ali paranoja je ostala. O tome je dosta zadnjih godina govorio i Vladimir Putin. Jasno, sve njegove opservacije postale su ništavne nakon ruskog napada na Ukrajinu - ili možda nisu? Kako za koga. Onaj dio Europe koji je godinama bio u strahu od Moskve sad je doživio manifestaciju svojih najvećih strahova.

I ta Europa - a govorimo o Europi koja je generalno jako blizu polugama vlasti, ne nužno narodu - sad još i više vidi SAD kao esencijalnog saveznika bez kojeg dugoročno nema ni europske slobode. Takva Europa je stoga danas još i kudikamo više spremna izlaziti Americi u susret, bilo da je riječ o kupnji skupog američkog plina, potpunom preslikavanju američke politike prema izraelsko-palestinskom sukobu, ili recimo pitanju deklariranja Kine kao ozbiljne političke i ekonomske prijetnje (iako je to još jedan element europskog ekonomsko-suicidalnog ponašanja).

Ono što je Trump izjavio, ako je izjavio, dogodilo se dvije godine prije ruskog napada na Ukrajinu. Nije li to pomalo ironično? Dok Europa sluša kako je Amerika neće braniti, nema je se od čega zapravo ni braniti, ali kad se u velikom stilu kroz lik i djelo Joea Bidena vraća atlantizam, Europa odjednom ima razloga biti zabrinuta.

Možemo pratiti niz teorija glede toga zašto je izbio rat u Ukrajini. Naravno, ako ćemo ići onom linijom da je sve ovo samo sirovi ruski imperijalizam onda da, nije ni bitno tko je u Bijeloj kući. No, postoje i drugi načini gledanja na izbijanje najvećeg rata u Europi još od Drugog svjetskog rata, a tu putevi idu prema tome da je možda baš dolazak Bidena na vlast bio okidač za rat u Ukrajini.

Bidenova administracija dala je Rusiji do znanja da će Ukrajina, prije ili kasnije, postati NATO članica. Kad je Putin u jesen 2021. vrlo eksplicitno zatražio od SAD-a da se obveže da Ukrajina nikad neće ući u NATO, Biden je to jednostavno odbio učiniti. Jasno, neki će reći da je bio u pravu i da nije mogao dozvoliti da mu Moskva diktira što će reći ili prihvatiti. Dobro, to stoji, ali samo djelomično. Jer ono što je Putin tražio od Bidena nije bilo nekakvo ponižavanje Amerike ili američkog utjecaja. Bio je to zapravo zdravorazumski zahtjev kojim se trebao izbjeći rat.

To je kao dao Biden zatraži od Putina da se obveže da, recimo, Kuba nikad neće postati dio nikakvog vojnog saveza predvođenog Rusijom. Može biti malo grubo, ali u širem sigurnosnom kontekstu to bi bio legitiman američki zahtjev i kad bi Rusija na to rekla da takve garancije ne može dati to bi skoro bilo kao priznanje da se ponovno vraćaju ideje postavljanja nuklearnih raketa na Kubu, a znamo kako je to zadnji put završilo, skoro pa pogubno po svijet koji poznajemo.

Dakle, kad je Biden krajem 2021. poručio Putinu da ne može dobiti takve garancije Rusija je krenula u napad. Svi su zapravo znali da će se to dogoditi, a Biden je dao "zeleno svjetlo". Jasno, to je i dalje agresija bez ikakve dvojbe, invazija, a ne "specijalna vojna operacija" - isto kao što bi bila i američka hipotetska invazija na Kubu da je stol bio preokrenut na spomenuti način.

Bi li rat izbio da je Trump bio na vlasti 2022. godine? Ako bi Trump u privatnom razgovoru s Putinom tvrdio ono što je tvrdio Ursuli Von Der Leyen 2020., možda čak i ne bi. I tu opet dolazimo do one fundamentalne podjele u narativu oko razloga zašto je Rusija napala Ukrajinu. Jer ako ju je napala iz straha da uskoro Ukrajina ne postane NATO teritorij na kojem se može raspoređivati bilo kakvo naoružanje, onda ne - s Trumpom na vlasti vrlo vjerojatno ne bi došlo do rata jer Trump bi Putinu rekao da ne mora brinuti oko ukrajinskog NATO članstva jer, štoviše, i sama Amerika gleda kako izaći iz tog pakta.

Ako pak vidimo napad na Ukrajinu kao ruski imperijalizam onda bi s Trumpom trebali imati jedan posve drugačiji alternativni scenarij u kojem Rusija ne samo da napada Ukrajinu već kreće odmah i na Poljsku, Moldaviju, bivše sovjetske baltičke zemlje... Kao u kakvom naletu ekspanzionističkog ludila i ekstaze zbog spoznaje da će se SAD zatvoriti u sebe i pustiti da se s druge strane Atlantika događa što god da se događa.

Koja od te dvije verzije je točna? Najgore bi bilo da su obje, jer to nas tek stavlja u opasnu i neizvjesnu situaciju po pitanju europske budućnosti, a to je nažalost možda i najtočnija procjena. Naime, i Rusija, kao i svi drugi, prilagođava se sukladno svemu drugom. Nije da se vodi ad hoc vanjska politika, postoje neke okvirne konstante, ali puno toga se zaista i stvara od događaja do događaja. To ne može biti dobro jer s takvim pristupima sigurnost zapravo više i ne postoji, samo vremenske oaze sigurnosti koje će dolaziti i prolaziti.

Ne treba ni spominjati da je Bruxelles ponovno prožet dubokom paranojom od mogućeg Trumpovog povratka jer tamo su predani vjernici u ovu drugu teoriju o ruskom imperijalizmu i izostanak američke potpore vide kao egzistencijalnu prijetnju.

Možda su i u pravu, barem što se tiče egzistencijalnog aspekta. Bilo bi zanimljivo da možemo vidjeti alternativnu sadašnjost u kojoj SAD uopće ne podupire Ukrajinu, odnosno da se Kijev mora oslanjati samo na EU. Vjerojatno bi u takvom scenariju europska potpora bila još daleko manja jer Europa se boji svakog većeg poteza ako isti nije usklađen i u suradnji sa SAD-om.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.