Od prvih dana njihove neovisnosti, krajem 1991., pet država srednje Azije koje su nastale nakon raspada Sovjetskog Saveza bile su svjesne nestabilnosti svog neposrednog okruženja. Izbjeglice, oružje, opojna droga i na kraju militanti prešli su u središnju Aziju preko 2000 kilometara granice s Afganistanom.
Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan više nisu bile sovjetske republike i više nisu imale sigurnosna jamstva koja su sovjetska državna tijela pružala desetljećima. Iako su vlade pet zemalja bile ujedinjene u zabrinutosti zbog prelazaka iz Afganistana, podijeljene su u tome kako reagirati. Vanjska pomoć gotovo bilo koje države bila je dobrodošla, ali jedina zainteresirana strana bila je Rusija, vezana za regiju još iz carskih vremena.
Vojna kampanja koju su Sjedinjene Države i njeni saveznici pokrenuli u Afganistanu nakon terorističkih napada u rujnu 2001. dala je Srednjoj Aziji predah. Srednjoazijske vlade surađivale su u američkoj kampanji, omogućavajući međunarodnim snagama koalicije da koriste zračne baze i kopnene rute za Afganistan.
Uzbekistan je dao dozvolu Sjedinjenim Državama za korištenje zračne baze u Khanabadu, baze koju su sovjetske trupe koristile za svoju afganistansku kampanju. U travnju 2002, uzbekistanski predsjednik Islam Karimov rekao je parlamentu svoje zemlje: "Odlučujuću ulogu u uklanjanju prijetnje na južnoj granici Uzbekistana odigrale su Sjedinjene Države." U siječnju 2014., s međunarodnim snagama koalicije provodeći najavljeno "povlačenje" trupa iz Afganistana, Karimov se obratio zemlji na Dan branitelja domovine, poručivši narodu Uzbekistana: "Povlačenje mirovnih snaga ISAF-a iz Afganistana mogao bi biti ozbiljan test za sve zemlje središnje Azije ". Karimov je pozvao građane da "budu u visokoj pripravnosti" i da budu "spremni odbiti agresivne radnje protiv naše zemlje".
Vođe u drugim zemljama Srednje Azije ljudima su prenosili istu poruku. Brzo pogoršanje koje se dogodilo u Iraku ubrzo nakon odlaska snaga predvođenih SAD-om dovelo je zapadne tvorce politike do toga da obustave povlačenje trupa iz Afganistana. Danas, međutim, američka uprava signalizira da uskoro dolazi vrijeme za povlačenje stranih snaga. Situacija na sjeveru Afganistana sada je nestabilnija nego što je to bio slučaj u bilo kojem trenutku od 2001. Strah od afganistanskog prelijevanja ponovo je prioritet vladama u Ašgabatu, Biškeku, Dušanbeu, Nur-Sultanu (ranije Astani) i Taškentu.
Bliske države poput Rusije, Kine, Indije, Pakistana i Irana, kao i one dalje na zapadu, vide potencijalnu prijetnju koju Afganistan predstavlja. Mnogi se brinu da bi se stabilnost nacije mogla raspasti i da Afganistan može postati sigurno utočište međunarodnim terorističkim organizacijama. Štoviše, mnoge zemlje vide da pomažući srednjoazijskim državama da se bore s neizvjesnom budućnosti Afganistana, također mogu proširiti svoj utjecaj u regiji.
Rusija ostaje dominantna vojna sila u Srednjoj Aziji. Ruska vojska ušla je na teritorij sadašnjeg Kazahstana u prvoj polovici osamnaestog stoljeća, a do kraja devetnaestog stoljeća ruska vladavina proširila se na jug do granice s Afganistanom. Nakon što se Sovjetski Savez raspao, Rusija je zadržala kontrolu nad 201. divizijom, jedinicom koja je stacionirana u Tadžikistanu nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ona je bila presudna i u mnogim unutarnjim borbama koje su ove zemlje imale nakon osamostaljenja.
Rusija također radi na uvjeravanju Turkmenistana i Uzbekistana, dvije države srednje Azije koje graniče s Afganistanom, da pobliže surađuju na regionalnoj sigurnosti, a neki ruski dužnosnici odnose se prema središnjoj Aziji kao "granici Zajednice nezavisnih država" s Afganistanom. Uzbekistan se dva puta pridružio i odustao od ruskih regionalnih organizacija i trenutno nije član. Karimov je uvijek bio sumnjičav prema ruskim namjerama u Srednjoj Aziji i samo se za pomoć obraćao Moskvi kad mu je bilo potrebno. Karimov je umro 2016. godine, a njegov nasljednik Šavkat Mirzijojev već se pokazao da je sposoban za bolje veze s Moskvom, posebno vojnu suradnju.
Turkmenistan se nedugo nakon osamostaljenja proglasio neutralnom državom, statusom koji su Ujedinjeni narodi potvrdili u prosincu 1995. Vlada Turkmenistana iskoristila je taj status da izbjegne sudjelovanje u bilo kakvim vojnim savezima. Politika turkmenske vlade prema Afganistanu oduvijek je bila da će Ašgabat poslovati s onima koji su na vlasti, pogotovo zato što je želio izvoziti svoj prirodni plin i struju u Afganistan i kroz njega. Turkmenistanska vlada nije službeno priznala talibane , ali je dozvolila talibanima otvaranje predstavništva u Ašgabatu, nadajući se da bi to moglo dovesti do izgradnje plinovoda Turkmenistan – Afganistan – Pakistan – Indija (TAPI), projekt koji za turkmenske državne blagajne donosi prihode od milijardi dolara.
Međutim, nigdje nedavno pogoršanje sigurnosti na sjeveru Afganistana nije tako izraženo kao na području duž granice od oko 750 kilometara s Turkmenistanom. Granica Tadžikistana s Afganistanom uvijek je bila dinamična od osamostaljenja; redovito se događaju pucnjave između graničara i krijumčara narkotika. Ali ne uz granicu Turkmenistana s Afganistanom, koja je bila relativno mirna sve do veljače 2014. kada su tri turkmenska granična redarstvenika ubila naoružane ljude koji su prešli iz Afganistana. Turkmenska vlada ima relativno dobre odnose s vladom Ašrafa Ganija, ali mnoge afganistanske provincije na području do granice s Turkmenistanom pod nadzorom su talibana i ta područja i dalje primaju struju iz Turkmenistana. Od graničnih incidenata u veljači i svibnju 2014., javljaju se i druge žrtve među turkmenskim snagama duž afganistanske granice, poput izvještaja u ruskim medijima da je na području Serhetabata krajem lipnja 2018. ubijeno dvadeset i pet vojnika. Turkmenistan je negirao da bilo je incidenata.
Vlade Tadžikistana i Uzbekistana podržavaju vladu Ganija, ali postoje izvješća od 2014. da su i Taškent i Dušanbe povezani s aktivnostima u Afganistanu koje nisu koordinirane s Kabulom. Posljednjih godina prije smrti uzbekistanskog predsjednika krajem ljeta 2016. bilo je izvješća da uzbekistanske sigurnosne snage prelaze granicu kako bi uhitile osumnjičene, od kojih su neki bili afganistanski državljani. Otkako je predsjednik Mirzijojev došao na vlast u Uzbekistanu, o tome još nema izvještaja.
Afganistanski dužnosnici optužili su Tadžikistan da pomaže talibanima. U kolovozu 2018. afganistanski zastupnik u parlamentu Kamol Sapai tvrdio je da su talibani imali veze "s druge strane Amu-Darje" (velike pogranične rijeke) i da su ranjeni talibanski borci bili na liječenju u Tadžikistanu. U siječnju 2017., vlada u Dušanbeu demantirala je tvrdnje Kabula da se u Tadžikistanu popravlja oprema koja pripada Talibanima. Vojni dužnosnici Sjedinjenih Država i afganistanska vlada i vojni dužnosnici tvrdili su da Rusija daje oružje talibanima preko Tadžikistana, no te optužbe i Moskva i Dušanbe negiraju. U prosincu 2015., tadašnji ruski veleposlanik u Afganistanu Zamir Kabulov potvrdio je da su se visoki ruski vojni dužnosnici tijekom ljeta 2015. više puta sastali s zapovjednikom talibana iz okruga Darkak u provinciji Badahšan, Kari Din Muhamadom Hanifom. Susret se odvijao u ruskoj bazi u Tadžikistanu, očito bez znanja tadžičke vlade.
Trenutno vlade Srednje Azije, Moskva i Peking smatraju militante Islamske države-Horasan glavnom brigom u Afganistanu. Ovaj ogranak Daeša uglavnom djeluje u istočnom Afganistanu, ali barem jedna skupina, koju je predvodio pogubljeni zapovjednik talibana u okrugu Darzab u provinciji Džozdžan, koja graniči s Turkmenistanom, proglasila se dijelom ove grupe. Vladine snage i talibani napali su skupinu, ubivši njenog vođu, etničkog Uzbeka Karija Hikmatulaha, u travnju 2018. Prema mnogim izvještajima i izjavama vlada središnje Azije, Rusije i Kine, krilo Daeša u Afganistanu uključuje u svoje redove građane iz svih zemalja Srednje Azije i Ujgure iz Kine, a sve više ih i dalje dolazi u Afganistan iz Iraka i Sirije jer su tamo oslobođeni teritoriji koje je Daeš kontrolirao. Ono što je najveća ironija jest da talibanske trupe vode najžešće kampanje protiv Daeša u Afganistanu.
To što vlade Srednje Azije sada rade ne razlikuje se mnogo od njihovog pristupa prije dvadeset i pet godina, ali danas su ulozi veći. Afganistanski građanski rat početkom devedesetih bio je briga vlada Srednje Azije. Bilo je incidenata, poput onog u travnju 1992., kada je oko dvjesto afganistanskih Turkmena naoružanih automatskim oružjem prešlo u Turkmenistan i postavilo logor na pet kilometara od granice. U listopadu 1993. vlada Turkmenistana požalila se kako su afganistanski ratni avioni bacali bombe u blizini turkmenskog grada Tagtabazara. Izbjeglice su povremeno prelazili iz Afganistana, ali su vraćeni kad su borbe prestale. S izuzetkom građanskog rata u Tadžikistanu, prelijevanje iz Afganistana ostalo je blizu granice. Strane snage se mogu povući iz Afganistana, ali države Srednje Azije ne mogu pomicati svoje granice. Ono što se događa u Afganistanu uvijek je imalo utjecaja na to kako su vođe u Ašgabatu, Biškeku, Dušanbeu, Nur-Sultanu i Taškentu mogli upravljati svojim državama. Trenutno regija čeka neizvjesnu budućnost, a budući da bi izbijanje problema u Srednjoj Aziji moglo utjecati na udaljenija područja, postoje sile izvan ovog područja koje su spremne ponuditi svoju pomoć ili uz prisilu zadržati probleme Afganistana u Afganistanu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
