Smrzavanje, kartelske ucjene i kidanje svih energetskih ugovora: Kreću li Europa i Rusija već ovog tjedna putem obostranog uništenja?
Svaki dan što se sezona grijanja u Europi približava to situacija postaje napetija. Europska unija danas je predložila uvođenje ograničenja na cijenu uvoza ruskog plina, neposredno nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin zaprijetio potpunim prekidom isporuke svih energenata ukoliko se EU odluči na takav korak.
Podsjetimo, ova ideja već je ranije predložena od strane G7 skupine, no po pitanju ruske nafte. Kako bi određivanje gornjeg limita cijene uopće funkcioniralo? Stvar je u suštini jednostavna (no možda neizvediva) - dakle, EU bi definirala gornju cijenu koju je spremna plaćati za ruski plin, a ista bi bila, jasno, znatno niža od tržišne. Ali zašto EU misli da bi Rusija uopće pristala na takvu - po samoj definiciji poteza - kartelsku ucjenu? Zato jer bi ponuđena cijena ipak bila nešto viša od samog troška (ruske) proizvodnje. Drugim riječima, Rusija bi i dalje ostvarivala profit od prodaje plina Europi, ali daleko manji od onog kojeg ostvaruje sada. Ako Rusija pak ne pristane na to (a Putin već sugerira da neće) onda joj se može dogoditi da će imati višak proizvedenog plina kojeg, smatraju u EU, neće imati kome prodati (ali pitanje je li to zaista tako).
Pojednostavljeno - u slučaju takvog poteza EU bi igrala na kartu pohlepe ruskog energetskog biznisa koji bi pristao prodavati svoj plin i po znatnoj nižoj cijeni samo da ne gomilaju gubitke. Pritom valja imati na umu dvije ključne stvari. Kao prvo, najveća ruska plinska kompanija, Gazprom, je državna kompanija. Kao drugo, Ruska Federacija kao država sebe već vidi u nekoj vrsti otvorenog sukoba sa Zapadom, a pogotovo Europskom unijom (jer znaju da, u praktičnom smislu, SAD-u ne mogu nanijeti neku veću ekonomsku štetu).
Je li ovo sad situacija "tko će trepnuti prvi" između Rusije i EU-a? Poprilično. Kako smo već i ranije pisali, ruska ekonomija nije doživjela prognozirani pad, ali to svejedno ne znači da mogu olako odustati od europskog tržišta i zadržati ekonomiju na okupu. Teško je reći sa sigurnošću, jer konkretne podatke vjerojatno znaju samo najviši ljudi Gazproma i Kremlja, ali presudno u ovom srazu će biti koliko je Rusija do sad osigurala "alternativnog" tržišta. No, gdje god Rusija misli izvoziti ono što neće ići prema Europi teško da može zamijeniti klijenta takve veličine.
Podsjetimo se još jednom na brojke, one prije rata, naravno, konkretno uzeti ćemo podatke iz 2020. godine. Daleko najveći kupac ruskog plina bila je Njemačka kojoj je te godine izvezeno 42.6 milijardi kubika plina. Na drugom mjestu je Italija s 29.2 milijardi kubika. Na Kinu je pak otpadalo "samo" 9.2 milijardi kubika. Dakle, teško je (nemoguće) očekivati da Rusija može tek tako sav višak jednostavno prodati Kini. Ali ono što Rusija može, a to zapravo već i čini, je prodavati veće količine "prijateljskim zemljama" (možda i po popustu) koje će zatim pak taj plin dalje prodavati Europi, odnosno postat će oportuni prekupci.
Ipak, Rusija nema iluzije, čak 72% njenog plina 2020. prodavalo se Europi (kako možemo i vidjeti na donjem grafikonu):
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
