Aleksandar Lukašenko je godinama bio jedan od onih specifičnih autoritarnih lidera koji su mirno vladali zaklonjeni od (pre)velike kritike sa Zapada. Svakako nije jedini, u tu skupinu možemo dodati autoritarne figure kao što su primjerice turski predsjednik Erdogan ili pak saudijski de-facto lider Mohammad bin Salman. Kako se "ulazi" u ovu zaštićenu skupinu? Kroz vrata geopolitike, dakako.
Na Lukašenka se dugo vremena gledalo kao na nekoga tko može jednog dana biti koristan u kontekstu da treba pomrsiti planove Rusiji. Netko kome se može komotno oprostiti autoritarna narav vladavine jer ono gdje ga se može upotrijebiti, u geopolitičkom "bodovanju", svakako vrijedi više. Okretanje leđa Rusiji od strane Bjelorusije bio bi bez sumnje jedan od najvećih uspjeha anti-ruske strategije koja je uvijek prisutna i uvijek predano radi na tome.
Lukašenko je već dosta "bodova" pokupio kada je početkom 2014. oštro osudio rusku aneksiju Krima. Tada su mnogi u njemu vidjeli taj silni "potencijal". Ne čudi stoga da je uskoro upravo u Minsku i dogovoren prekid (ili barem znatno smanjenje) sukoba na istoku Ukrajine. Upravo su u Minsku u veljači 2015. sporazum o rješenju sukoba postigli lideri Rusije, Ukrajine, Francuske i Njemačke. Sam Lukašenko, tada u ulozi domaćina, bio je na vrhuncu svoje "pozitivne uloge".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.